Naslovna / BiH / Kako je pozorište postalo lijek, terapija i “sigurna zona” za vrijeme opsade Sarajeva

Kako je pozorište postalo lijek, terapija i “sigurna zona” za vrijeme opsade Sarajeva

Sarajevska pozorišna scena postoji već dugo, a korake glumaca po daskama koje život znače nije zaustavila ni kiša metaka i granata koja je četiri godine neprekidno padala po glavnom gradu BiH. Čak i tada Sarajevo je imalo bogatu teatarsku scenu.

Dan kada je pala prva granata bio je, kažu mnogi, najljepši dan proljeća 1992. godine. U mnogim pričama koje su od tada ispričane ljudi su spominjali kako je sunce bilo izrazito jako, kako je zrak posebno mirisao i kako su ljudi naivno koračali sarajevskim ulicama, skoro pa nesvjesni užasa koji će ih zadesiti. Neizvjesnost se osjećala u zraku, a ljudi su kao i uvijek zračili nadrealnim optimizmom.

Tišinu je, nedugo nakon toga, prekinulo nekoliko hitaca, panika je zavladala ulicama, a narod se počeo sakrivati po zgradama i podrumima tražeći bilo kakav oblik skrovišta koji bi uspio zamijeniti tople domove koje su tog dana zauvijek izgubili.

Insert iz predstave Insert iz predstave “Pješice” (Foto:Kamerni Teatar 55)

“Tokom opsade Sarajeva, koja je trajala 1.425 dana i postala najduža u modernoj historiji, kulturni život opkoljenog grada iznjedrio je možda najavangardniju pozorišnu scenu na tlu bivše Jugoslavije”, kaže reditelj Dino Mustafić dodavši da je Sarajevo pod silinom udaraca koje je preživljavalo pokušavalo očuvati svoj identitet i svoje postojanje braneći se od agresije, slika destrukcije i nasilja.

Da se Sarajevo branilo kulturom dokazuje i podatak o 3.102 umjetnička djela, 48 koncerata i više od 170 izložbi tokom opsade. U sarajevskim teatrima postavljene su 182 premijere koje je vidjelo više od pola miliona Sarajlija. U to doba nastao je SARTR koji je proširio izbor predstava u gradu.

Insert iz predstave Insert iz predstave “Emigranti” (Foto:Kamerni Teatar 55)

“Teatar je pod opsadom pokazao koliko umjetnost u teškim vremenima znači svakom čovjeku i koliko mu može pomoći da izdrži nemoguće. Mi smo imali knjigu utisaka tokom rata u kojoj je jedna gledateljica zapisala: ‘Hvala vam što mi niste dali da poludim’. Mislim da je u tom smislu teatar učinio strašno mnogo kao ljekovitost”, kaže Mustafić.

Svi su tražili ono, nešto svoje. Bijeg od stvarnosti predstavljale su knjige, pjevanje, okupljanja uz svijeće, gluma i šale na račun tragedije koju su živjeli.

“Ljudi su se borili da prežive na razne načine, pa tako i kulturom. Nakon prvog šoka zbog onog što se počelo dešavati, pozorišni djelatnici su se počeli spontano okupljati i raditi ono što im predstavlja i misiju i život – praviti predstave”, kaže glumac i direktor Narodnog pozorišta Sarajevo Izudin Bajrović.

Umjetnost kao terapija i štit koji odbija metke, granate i ratne užase

Ekipi koja je tada stupila na škripavu teatarsku scenu rat je predstavljao pokušaj prekida karijere koja je tek počela cvjetati. Ipak, nastavili su raditi i odlučno su se borili s nedaćama koje im je život servirao.

Programske knjižice iz Narodnog pozorišta SarajevoProgramske knjižice iz Narodnog pozorišta Sarajevo

“Ne znam je li to bila bolest, možda je samo odbrambeni mehanizam. Mi smo na glumu bili navučeni, nismo mogli prestati raditi. Svakodnevno smo izvodili razne predstave, a smatram da je ta glumačka ekipa tim ljudi kojima niko i ništa ne može parirati”, započeo je Dragan Marinković Maca koji je rat proveo u pozorištu.

Igrali su, kaže Maca, satima. Granate su ih zasipale, a sarajevska pozorišta su bila nedostižne tvrđave vješto sakrivene od očiju i dosega neprijatelja. Uvježbanim scenarijima i interesantnim improvizacijama od ničega su pravili nešto.

“Igrati u sarajevskim pozorištima je imalo terapeutska svojstva, ne znam o čemu smo tačno razmišljali, neko može reći da smo mazohisti. Mislim da je to bila jedna dobra psihoterapija, jedna vrsta katarze i bijega od stvarnosti”, kaže Maca. Ističe da su glumci uživali u svom poslu i uživali su gledajući nasmijana lica.

Programske knjižice iz Narodnog pozorišta SarajevoProgramske knjižice iz Narodnog pozorišta Sarajevo

Izudin Bajrović dodaje da su ljudi počeli posjećivati pozorišta jer su osjetili da su to mjesta gdje je život nastavljao bujati. Gladna i promrzla publika gledala je gladne i promrzle glumce i tako su svi zajedno zaboravljali na težinu života u opkoljenom gradu.

“Predstave su bile izvođene pod svjetlošću svijeća, scenografije su sklapane onako kako se uspijemo snaći, ali je sve ostalo bilo odrađeno na vrhunskom, profesionalnom i umjetničkom nivou. Igrali smo svaku predstavu kao da nam je posljednja, što je bila veoma realna mogućnost i za glumce, ali i za tehničare i gledaoce”, prisjeća se Bajrović.

Autori Safet Plakalo i Dubravko Bibanović tada su napisali koncertnu verziju dramskog teksta “Sklonište”, što je ujedno i iniciralo otvaranje SARTR-a. Njih dvojica su prije nekoliko godina razgovarali o uslovima u kojima su radili, kazavši kako su danima bili bez struje i vode, potpuno odsječeni od svijeta.

Insert iz predstave Insert iz predstave “Pjesma labudova” (Foto:Kamerni Teatar 55)

“SARTR je postao rodonačelnik jedne ideje duhovnog otpora grada Sarajeva, a predstava ‘Sklonište’ se bavi pitanjem da li teatar ima smisla u ratu i u samom tekstu to se postavlja kao dilema: ‘Da li se baviti teatrom ili ne’. Mi nismo odgovarali na to pitanje, ali smo pravili predstavu koja je dokazala da ima smisla da se bavimo teatrom”, kazao je tada Plakalo.

Dodao je i da je predstava “Sklonište” bila pun pogodak, jer je bila groteksna. Oni nisu bili u potpunosti svjesni da liječe svoju publiku, a ona je u pozorište pohrlila uprkos tome što su ulaznicu “mogli platiti glavom”. Neki su dolazili više od deset puta, sve im je to ličilo na psihoterapeutsku seansu.

Oaza u sveopćem neredu koji smo živjeli

Bez obzira na sve, umjetnici nisu bili krivci za sva dešavanja oko njih, ali su na sebe preuzeli obavezu da okupiraju misli ljudi koji su posjećivali pozorišta i na neki način ih zaštite od najvećeg zla koje se može desiti nekome, a to su ratna zbivanja.

Insert iz predstave Insert iz predstave “Antigona u New Yorku” (Foto:Kamerni Teatar 55)

“Teatar je bio urbani ritual otpora fašizmu, u kojem etički kontekst umjetnosti postaje borba za opće dobro. Repertoar je bio kozmopolitskog sadržaja i kreirao je paralelnu stvarnost koja je čuvala dušu Sarajlija da se ne kontaminira mržnjom, da se na padne u samosažaljenje i status žrtve”, kaže Mustafić dodajući da je ratno pozorište prostor slobode, jer kada je bilo opkoljeno, glumci su unutar njega bili oslobođeni i kao ljudi i kao umjetnici.

U svim tim okolnostima su se bavili time i u potpunosti bili predani tome, a u sve su ubacivali veliku dozu iskrenosti i to je ono što ratnu generaciju glumaca čini unikatnom i drugačijom od svih drugih.

“Gluma je bila oaza u sveopćem zlu. Mi smo imali tu jednu vrstu oaze u svim pozorištima u Sarajevu. Ljudi su se okupljali, satima smo igrali predstave dok su tlo i zgrada u kojoj smo bili podrhtavali od udara granata”, kaže Marinković.

Insert iz predstave Insert iz predstave “Ljubovnici” (Foto:Kamerni Teatar 55)

Glumce će neko osuditi, neko podržati, ali oni smatraju da je ostati i raditi bila mnogo pravilnija stvar nego odustati. Gluma je borba i ljubav, a ljubav je smisao života.

Scenu su tada krasili velikani bh. glume od kojih mnogi više nisu među nama, ali su sve zajedničke situacije ostale urezane u sjećanja naših sagovornika zauvijek. Razumjeli su se bez riječi na sceni i kreirali neraskidivu nit koja nije prekinuta u godinama koje su dolazile.

Programske knjižice iz Narodnog pozorišta SarajevoProgramske knjižice iz Narodnog pozorišta Sarajevo

“Opsada nije uspjela zaustaviti život u Sarajevu. Ljudi su ginuli, to je postala svakodnevnica. Smrt je bila svuda oko nas, ali se život nastavljao u nekim drugim, promijenjenim okolnostima”, kazao je Bajrović.

U svojoj suštini pozorište uvijek ostaje isto, mijenjaju se samo načini organizacije i okolnosti u kojima djeluje. Jedno je sigurno, ono će nastaviti postojati dok god postoji i onaj sloj ljudi kojima pozorište predstavlja nasušnu potrebu, kao akterima ili konzumentima.

 

KLIX