U državi političkih diletanata, državnika-amatera, nepismenih doktora nauka… Ciganin Redžo je predmet zajebancije, ismijavanja, rasističkog kolutanja očima.
Bila je u ratu u sastavu Armije Bosne i Hercegovine na ratištu oko Brčkog jedinica (veličine čete) koju su sačinjavali lokalni Romi. Cijeli rat su se čestito i pošteno borili, neki su poginuli, mnogi ranjeni. Negdje pred kraj rata, u ljeto 1995. godine, zaraćene strane su otvoreno počele raditi ono što su tokom prethodnih ratnih godina radile tajno i prikriveno: švercovati, razmjenjivati (za novac, dakako) stanovništvo iz okupiranog Brčkog na slobodne teritorije.
Atmosfera na linijama fronta je bivala sve opuštenija, “komšijskija”; “branitelji” i “agresori” su se počeli družiti, zajedno dernečiti, piti uz turbohitove sugrađanke Brene.
Gledali su to, glasi ratna legenda, sa nevjericom “zlatni ljiljani” Romi koje su zaobilazili pozivi za ove zajedničke derneke na brčanskoj ravnici, pa je jedan od njih, zapovjednik-ceribaša uz psovku to prokomentirao: “Pizda li vam materina, svima, svi ćete se vi, balije, ustaše, četnici kad-tad izmiriti, na kraju ćemo mi Cigani biti jedini krivi za ovaj rat!”
Upoznao sam u ratu, u Tuzli čini mi se, jednog promućurnog, hiperinteligentnog Roma-prognanika, koji je tvrdoglavo odbijao da rat nazove “ratom”, ili nedobog., “agresijom”: “ja sam iz Janje proteran kad je počela ova AFERA”, govorio je sa oprezom.
Redžo Seferović, Rom iz okoline Zavidovića, jedva da je bio punoljetan kada je u njegovom kraju počela afera, odnosno afere: prva 1992. kada su grad napale srpske snage i druga, u ljeto 1993., kada su zakrvili Armija i HVO. Redžo je tri i po godine trajanja rečenih “afera” proveo kao borac Armije BiH.
Nikakvog posla od kojeg bi mogao prehranjivati brojnu obitelj nije imao, sve do 2001. Tada je zaposlen, kao jedini Rom uopće u državnoj službi, u Federalnoj obavještajno-sigurnosnoj službi (FOSS). I tu mu je posao visio o koncu, imao je mrlju u personalnom dosjeu – krivičnu prijavu za “tešku pljačku”.
Šefovima u FOSS-u priznao je da je kada mu se u ratu rodilo dijete posudio od komšinice, također Romkinje, dvije-tri kile brašna da napravi hljeb. Poslije je otišao na liniju, zaboravio vratiti, a komšinica ga prijavila da ju je opljačkao. “Ma, znate, drugovi,” kazao je šefovima u Sarajevu Redžo, “to su vam naša, ciganska posla, ne razumijete vi to.”. Primljen je na posao.
No, za kratko. Nakon godinu dana je dobio otkaz, otpustio ga je Ivan Vukšić, direktor FOSS-a, kriminalac iz Hercegovine, iz razloga “depolitiziranja službe”. Redžo je, da prostite, bio član SDP-a BiH. U svom selu je od malih Roma napravio nogometni klub. Neko mi je rekao da su ga Cigančići zvali, onako kaubojski, “čika Red-Džo”, crveni Joe.
Od prošle nedjelje Redžo Seferović je predsjedavajući Općinskog vijeća Zavidovića, kao prvi Rom u zadnjih 100 godina ove čaršije. Njegovo trapavo, amatersko, neznalačko vođenje konstituirajuće sjednice Vijeća postalo je planetarni hit na društvenim mrežama. Čitav svijet se smije, naslađuje nezgrapnostima i jezičkim kalamburima predsjednika Redže.
Umire od šege, kažu, i onaj poslanik Radončićevog SBB-a u Kantonalnoj skupštini Sarajeva, televizijski voditelj, jedan od rodonačelnika “odljev mozaka” iz Sandžaka. Zgražavaju se i pošteni stanovnici Zavidovića što je Cigo Redžo obrukao uzornu i perspektivnu zajednicu. Koju nisu tako nepovratno uspjeli obrukati ni bradati vehabijski zločinci koji su nepodobne Zavidovićane tokom i nakon rata ubijali kao glinene golubove, na ulicama, na kućnom pragu, u automobilima.
U državi političkih diletanata, državnika-amatera, nepismenih doktora nauka… Ciganin Redžo je predmet zajebancije, ismijavanja, rasističkog kolutanja očima…
Redžina neravnopravna borba sa procedurom, poslovnikom, padežima, njegova nevještost i zbunjenost koju se i ne trudi prikriti, u poređenju sa grijesima desetina bilmeza koji vode državu, njene vlade, parlamente, agencije, ambasade… velika je i društveno štetna, otprilike, kao one tri kile brašna u poređenju sa pljačkom zavidovićke “Krivaje!”
slobodna-bosna.ba
