Naslovna / Kakanj / Kakanjac Muhamed Mahmić : Moj glavni motiv bio je da svojim roditeljima vratim osmijeh na lice

Kakanjac Muhamed Mahmić : Moj glavni motiv bio je da svojim roditeljima vratim osmijeh na lice

Godine 2006. dijagnosticiran mu je Ewingov sarkom, inače vrlo rijedak karcinom na grudnoj kičmi. U razgovoru za AA kaže kako ga je saznanje da ima rak u tom periodu najviše asociralo na smrt. Ipak, on nije znao za predaju

Muhamed Mahmić iz Kaknja imao je svega 10 godina kada mu je dijagnosticiran karcinom. U najljepšim godinama djetinjstva prošao kroz veoma težak period. Nakon operacije, više ciklusa zračenja i kemoterapija, Muhamed je imao svega 16 kilograma, a šanse da preživi bile su minimalne. Ipak, ovaj hrabri momak se nikada nije predao, nastavio je borbu. Glavni motiv mu je bio vratiti osmijeh na lice svojih roditelja, vjerovao je da će uspjeti i pobijedio je karcinom, piše Anadolu Agency (AA).

Septembar je mjesec podizanja svijesti o raku kod djece, vrijeme kada se kroz različite kampanje nastoji ukazati da je borba kroz koju prolaze mališani oboljeli od raka, ali i njihove porodice, mukotrpna, teška i duga, a nerijetko nakon izlječenja prisutne su i brojne posljedice samog liječenja s kojima se moraju nositi. Zlatni Septembar je period podizanja svijesti o svim aspektima borbe s dječijim rakom, odnosno ukazivanje na probleme s kojima se susreću mališani i porodice nakon intenzivnog bolničkog liječenja, te na njihove potrebe nakon izlaska iz bolnice.

Muhamed je jedan od hrabrih mladih boraca koji su, boreći se s karcionomom, uspjeli ispisati pobjedničku priču. Godine 2006. dijagnosticiran mu je Ewingov sarkom, inače vrlo rijedak karcinom na grudnoj kičmi. U razgovoru za AA kaže kako ga je saznanje da ima rak u tom periodu najviše asociralo na smrt. Ipak, on nije znao za predaju i nakon skoro dvije godine liječenja pobijedio je rak. Vratio se u školu, a kasnije diplomirao na Fakultetu za tehničke studije Univerziteta u Travniku.

– Davali su mi pet posto šanse da ću preživjeti

“Davali su mi 5 posto šanse da ću preživjeti. Ja u tom periodu sve to i nisam toliko shvatao, pošto sam bio dijete i internet nije bio toliko dostupan da bih mogao saznati nešto više o svemu tome. Međutim, moji roditelji su bili upućeni i sam pogled na njih je bio vrlo težak jer su oni znali šta mi je i osjećali su tu bol, ali kroz njih sam mogao zaključiti da nešto nije dobro i da se trebam boriti s tim”, kaže danas 24-godišnji Muhamed.

Pojašnjava kako je sam proces liječenja od karcinoma bio veoma težak i iscrpljujući za jednog 10-godišnjaka.

“Vrlo je teško, pošto sam ja prošao kroz veoma dug ciklus liječenja, imao sam operaciju, 25 zračenja i 13 ciklusa kemoterapije. Bolovi prije operacije su bili nesnošljivi i dolazio sam u trenutak da gubim svijest od bolova. Nakon operacije, hvala Bogu, nisam imao bolove, ali se borba nastavila. Nakon zračenja osjećao sam mučninu, vrtoglavicu, bio sam u jako lošem stanju. Prvo mi je bilo kazano da ću primiti sedam ciklusa kemoterapije, nakon tih sedam primio sam još šest kako bi bili sigurni da ću sve to preboljeti”, govori Muhamed Mahmić.

Dodaje kako mu je čak govoreno da će moći primiti samo jednu kemoterapiju, odnosno da njegov organizam neće biti u stanju podnijeti više.

“Ja sam u to vrijeme imao svega 16 kilograma. Od sve borbe pao mi je imunitet i izgubio sam želju za bilo kakvom ishranom, gdje sam morao jesti na silu kako bih se vratio u normalan život. U sklopu tih terapija imao sam i fizikalne terapije, s obzirom da nisam osjećao noge, a nakon terapije su mi se vratili ekstremiteti u funkciju i time sam normalno nastavio s radom”, govori Mahmić.

Nakon toga slijedi povratak u školu, a Muhamed ističe kako su ga svi generalno dobro prihvatili. Naročito je, dodaje, bio zadovoljan odnosom profesora i direktora škole.

“Imao sam određenih poteškoća jer sam nosio korzet i djeca to nisu baš shvatala, nazivali su me pogrdnim imenima, ali su direktorica i profesori reagovali na vrijeme, tako da su uspjeli suzbiti te predrasude”, kazao je Mahmić.

Na pitanje šta je za njega u procesu liječenja bila glava pokretačka snaga i šta ga je najviše motivisalo, Muhamed odgovara kako je njegov glavni motiv bio vratiti svojim roditeljima osmijeh na lice.

“Ja sam kao dijete želio samo da vratim osmijeh na lice svojih roditelja, prije svega. Kao drugo, imao sam motiv da ostvarim ono o čemu sam sanjao tokom cijelog svog djetinjstva. Moj san je bio da postanem fudbaler. Međutim, s obzirom na bolest u tome nisam uspio. Moja želja je da se bavim politikom i da na taj način pomažem djeci koja se susreću s ovom bolešću”, poručio je Muhamed.

– Djeca koja boluju od raka kroz “Mladice” vide svoju budućnost

Muhamed je danas član MladiCa, mreže mladih izliječenih od raka koja djeluje u sklopu Udruženja “Srce za djecu oboljelu od raka”. Zajedno s još oko 30 mladih koji su pobijedili rak, Muhamed danas pruža podršku oboljelim mališanima i njihovim roditeljima, volontira u Roditeljskoj kući i rehabilitacionim kampovima te učestvuje u brojnim kampanjama s ciljem širenja svijesti o dječijem raku.

“Cilj našeg volontiranja je da pomažemo drugoj djeci koja su trenutno u procesu liječenja i koja su se izliječila jer imamo tu i djece koja su se izliječila, a koja se još nisu vratila u svoje okruženje. Sam proces liječenja nosi i neke posljedice. Ja imam posljedice da ne smijem podizati ništa teže od dva kilograma, neko ima posljedicu da se ne može kretati, neko ne može dugo pješačiti, neko ima posljedicu da ne može pamtiti baš najbolje. Kroz ovo druženje ta djeca stiču samopouzdanje i time kreću u dalju borbu. Oni razumiju da mogu ostvariti ono što su planirali, jer kroz nas ‘Mladice’ oni vide svoju budućnost. Većina nas je na fakultetima, a neki su već i završili. Trenutno je diplomiralo troje, imamo devet studenata, tako da iz godine u godinu mi rastemo i stvaramo jedno adekvatnije okruženje koje se bori s tim, jer u vremenu kada smo se mi liječili toga nije bilo i zbog toga je bilo veoma teško, kako nama tako našim roditeljima”, govori Mahmić.

Koliko je značajan njihov rad kroz mrežu, potvrđuju i Muhamedove riječi da samo prisustvo “MladiCa” u Roditeljskoj kući stvara prijatniji ambijent, jer se roditelji osjećaju opuštenije te im postaje jasno da se ta bolest može pobijediti.

Naglašava da je djeci koja se trenutno liječe najpotrebnija lijepa riječ i veselo lice.

“To je ono što ih čini sretnim. U Udruženje nam dolaze i poznate ličnosti, druže se s tom djecom i to njima ulijeva samopouzdanje, njima je veoma značajno kada ih posjete naši reprezentativci Edin Džeko ili Miralem Pjanić. To im mnogo znači kao svakom drugom djetetu, ali ono što je još bitnije jeste da im stvara pozitivnu energiju za dalju borbu.

Dotakao se i Zlatnog septembra i potrebe podizanja svijesti o dječijem karcinomu.

“Svake godine mi kroz mjesec septembar pokušavamo osmisliti nešto novo čime bismo podigli svijest o dječijem karcinomu. Prošle godine smo imali mnogo aktivnosti što će ove godine biti umanjeno zbog cijele situacije oko koronavirusa. U početku nas građani, kao i vlasti, nisu baš adekvatno primili, čak smo dobijali i određene negativne komentare na ono što radimo. Iz godine u godinu kako smo se razvijali i ljudi su počeli shvatati kako mi radimo i sada imamo podršku i građana i vlasti”, rekao je Muhamed Mahmić.

Njegova poruka mladima koji se bore s rakom, na kraju je bila:

“Mi ‘MladiCe’ imamo svoju poruku da rak nije bauk, da trebamo pričati o tome i da se trebamo suočiti s bolešću, jer sam cilj borbe jeste da ćemo na kraju pobijediti. Svaki cilj trebamo ostvariti i tu borbu s rakom koju imamo, trebamo dobiti” zaključio je Muhamed.

Ono na što su u “MladiCama” posebno ponosni jeste i njihov dokumentarni film “Velika bijela kuća”, a koji je također podsjetnik da su velike pobjede moguće. Mladi su film snimili zajedno s mentorom Zoranom Zokom Ćatićem, a koji je u oktobru prošle godine osvojio glavnu – Grand Prix na Dubrovnik Film Festivalu 2018.

Film je prošle godine svojio i nagradu za najbolji dokumentarni film na 6. Internacionalnom studenstkom film festivalu ”New wave“ u Sofiji, Bugarska, održanog od 17. do 20. aprila.