Naslovna / Kolumne / I Kakanjci – “Mali Crveni na Velikom Putu”

I Kakanjci – “Mali Crveni na Velikom Putu”

Kada je davne 2005., sada već uhodani organizatorski tim odlučio pokrenuti Marš mira, kao protestni pohod podsjećanja na stravične zločine u Srebrenici, Crveni križ Tuzlanskog kantona je osjetio potrebu pomoći ovim ljudima. Znali su jako dobro da je ovo teška staza i razumjeli da svako ko se uputi na istu zaslužuje podršku jedne ovakve organizacije. Nije bila velika povorka prve godine i tamo su bila tek četiri naša volontera. Četiri mušketira, opremljena snagom, znanjem i neuništivom voljom za pomaganjem drugim ljudima. Uz skoro neprohodnu stazu tada, uspjeli su u svojoj misiji. Prvi Marš mira je prošao bez problema. I uvijek se pominje. Taj prvi Marš. Sjećam ga se i ja iako nisam bila tamo. Sjećam se jer sam potpuno svjesna te energije, adrenalina i moram priznati, blagog ludila koje je vladalo mnome na mom prvom Maršu i za koje sam sigurna da je gorjelo u kolegama koje su bile tamo. Na prvom prvcatom Maršu.

Godinama je rastao Marš mira, a rasla je i naša misija.. Svake godine sve veći, zreliji i ozbiljniji. Veći broj volontera, više materijala, više znanja, struke.. Ma svega. Gradilo se, mic po mic, zavoj po zavoj, spužvu po spužvu.. Gradilo se godinama da bi ove, 2017., na mom sedmom Maršu, u Nezuk pristiglo oko 80 volontera Crvenog križa. 80 osoba, 90% mladih po zakonu, a 100% mladih u duši.

Svi obučeni u uredno popeglane komplete crvene opreme, one ‘ishodnje’, kako bi naši stari rekli, za posebne prilike, upotpunjene bijelom majicom ukrašenom omiljenim nam ornamentom, malim crvenim plusićem, kako ga od milja zovemo, simbolom HUMANOSTI, NEPRISTRASNOSTI, NEUTRALNOSTI, NEZAVISNOSTI, DOBROVOLJNOSTI, JEDINSTVA I UNIVERZALNOSTI.

Ni najmanje zanemarljivo, bijele majice sa znakom crvenog križa/krsta su pravo malo blago koje se razmjenjuje, prikuplja, poklanja i baš čuva.. Blago koje nosi sjećanje i uspomene. Blago koje simbolizuje prijateljstvo. Dugogodišnje prijateljstvo između volontera Crvenog križa širom države, regije i svijeta. Ali, poseban jedan oblik, pretočen u čistu ljubav!

Više od pedeset istih ljudi se svake godine okupi u Nezuku i tri dana dijele sve! Samo tri dana godišnje. I svi se vraćaju.. Svi se vraćaju po ono uzbuđenje pred ispraćanje jednog po jednog tima ispred male škole u kojoj noćimo u Nezuku. Po onih bezbroj ‘sretno, Crveni’ kada se sustignemo na putu.. Po kafu i čokolade koje dijeli hanuma iz logistike kroz mali prozor školske kuhinje.. Po bezbroj zagrljaja i lijepih riječi.. Po podjećanje na humanost. To je to. Ekipe Crvenog križa na Maršu mira podsjećaju čovječanstvo na humanost. Vjerno predstavljaju znak iza kojeg stoje i sebe stavljaju na posljednje mjesto.

Na čelu sa ekipom Banovića koje Kićo, najbolji sekretar na svijetu, spremi ko bombone, zatim Bihać, Kakanj, Lukavac, Kalesija, Srebrenik, Tuzla, Teočak, Sapna, veteranske organizacije.

Uz par kampanjaca iz Gradačca, Čelića i Gračanice, kompletirani smo.

Nema tu mnogo filozofije, Crveni dođu tamo da odrade posao kako treba.

Drže se svojih principa, svjesni da ljudima treba pomoć, dolaze da olakšaju. Hodaju i za sebe i za druge. Ojačani savršenim logističkim timom koji im omogući skromni raskoš po dolasku u kamp, vlada opće mišljenje da ništa nije nemoguće. Ni lošim cipelama izazvani žuljevi ne obeshrabre Crvene da idu dalje. Ovi mladi ljudi predstavljaju iskonski oslonac hiljadama ljudi koji pohode ovu zahtjevnu rutu po julskim vrelinama.

I vjeruju im ljudi jer, znate zašto? Ne liječe oni samo tabletama, injekcijama i zavojima, oni liječe i lijepom riječju, osmijehom i pozitivnom energijom. Oni vjeruju u vas! Oni vas hrabre!

Čak i kada ostanu bez hrane, pa klonu i sami, i dalje bodre ljude oko sebe! I natečenih zglobova, približavajući se konačištu, uspore da provjere posustale putnike i ukoliko je potrebno pruže pomoć.

Preživjeli smo velike oluje, poplave u šatorima, zmije, udare gromova, infakte, svakojake napade i povrede, ali ništa, apsolutno ništa na svijetu ne može poljuljati posvećenost ovih volontera i zaista, kada niste tamo uz svoj tim, kida se nešto u vama. Pa hodate okolo kao mahniti, ne znate kuda.. Svjesni u dubini sebe da od 8. do 10.jula treba da hodate iz Nezuka u Baljkovicu pa se popnete na Parlog, a na putu popijete kafu kod jedne divne tete. Ima i krušku i hladni bunar iza kuće pa se baš oporavite. Onda uz predivnu bukovu šumu na Crni Vrh sa kojeg se spustite na vreli asfalt pa na Snagovo. I onda, kroz džanarike i šumarak sa stećcima u Liplje. Prvi kamp. Znate da vas čeka topla supa i radost vaših kolega iz logistike. Ozarite se kao malo dijete.

Sutradan ranim jutrom kroz Jošanicu, Donju Kamenicu, Bakrače i Glode, spustite se na Drinjaču pod Udrč. Ona, čista i hladna, okrijepi vam dušu i oporavi stopala, baš kad treba. Kažu da je uz Udrč teško, ali meni baš milo. Onako uska stazica, meko pod stopalima. Nema izvora. Samo brdo. Idući uz Udrč sam saznala da sam primljena na fakultet. Svi su podijelili emociju. Na Udrču je izbjeglim Srebreničanima bilo najteže. Neki su ostajali na ovom šumovitom brdu i po mjesec dana. Gladni i bespomoćni, u stalnom bijegu od neprijatelja. Valjda me i njihova snaga i borba nose uz Udrč.

Spustite se tada u Cersku pa prema drugom kampu – Mravinjcima. U brdu je pa se ujutro probudite onako, pola u, pola van šatora.  Treći i najteži dan, umoreni prema Kameničkom Brdu, korak po korak. Bude i ovdje kafe i kolača. Dobri ljudi.

Tek slijedi muka prema Ravnom Buljimu. Ali dobro društvo i energija koju dijelite sa svojim timom vas jednostavno odnese preko Jaglića,  Šušnjara i Budaka na stazu prema Potočarima.

A tamo.. Tamo i ptice tiše pjevaju, u znak poštovanja i ustajale tuge. Tu ste. Puni mira i nevjerovatne snage koju nosi mjesto na koje ste došli. Svi se razumijete. I hodate nijemo. Držite jedni druge za ruke. Rame uz rame. Stegne vam se u grudima pri izlasku na poljanu bijelih nišana. Šta je tamo duša.. Osjete se u zraku. Sekunda pa ih možete dotaknuti, zagrliti.. Još jednom ste uspjeli. Još jednom ste tu.

Šutite, visoko podignute glave. Počinje novo iščekivanje..

Svaka godina nosi nove uspomene, nova prijateljstva i neopisive emocije, a ovaj tim svake godine sigurno i samouvjereno polira fantastično izgrađenu simfoniju kojom zaista, brijege valja.

Živjeli, Crveni!

Samra Ribić

Komentari koji slijede su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Kakanj Info. Komentarišite članak pristojno i u skladu s etičkim normama javnog obraćanja! Redakcija Kakanjinfo.com zadržava pravo da neprimjerene komentare bez upozorenja obriše, a u slučaju ponavljanja ili težih prekršaja i onemogući autora da nastavi komentarisanje!

o H.H. / kakanjinfo.com

Pogledaj i

Ahmed Smajlović: „Bedr nas uči da budemo ponosni što smo muslimani“

U ovom članku donosimo prilagođenu verziju predavanja koje je dr. Ahmed Smajlović održao povodom 17. …