Naslovna / Kolumne / Naučila sam da je osmijeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled, a svi da ti zavide

Naučila sam da je osmijeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled, a svi da ti zavide

 

diana-duskaj-300x350

Pisat ću o onome što je meni davno rečeno, ali ne i zaboravljeno. Svojim riječima pokušat ću što više dočarati nešto
što je mene istinski dirnulo, ali i pokazalo šta je to ustvari sreća i šta nas to čini sretnima, šta je ustvari život i koliko vrijedi nešto što nije materijalno. Sreća se, zaista, krije u malim stvarima koje nama život  znače, i znaju promijeniti naš dan, pa čak i život.

Pričat ću vam o nečemu što je meni prijateljica (neću je imenovati) davno ispričala. Rekoh: „Pokušat ću“ vam dočarati ono što je mene istinski dirnulo, jer njen glas, i svaka njena suza su u tom trenutku probudili tužna osjećanja i meni, kao što se upravo i sada, dok ovo pišem, osjećam. Kao da sam zapravo ja ovo doživjela, kao da sam ja dio ove priče! „Bilo je ljeto, moj rođendan, a jutro tmurno.“ Pomislih u sebi: „Pa ima li nešto gore od toga?“ Mislila sam sam priča nema ni zaplet, a ni kraj sretan. Pričajući, već na početku pokoja suza joj se nazirala,
ali nije prestala sa ovom divnom pričom.

Glas joj je drhtao, suze su joj klizile niz lice, a ona je ponovila istu rečenicu kroz suze još jednom. Nisam je zagrlila,
ne jer to nisam htjela, nego što u tom trenutku to nije bila ispravna stvar za učiniti; nju je trebalo samo slušati i otvoriti svoju dušu. Znate, da sam je zagrlila ona bi nastavila plakati na mome ramenu i nikada se ne bi riješila onoga što je muči, već bi to čuvala u sebi. Suzdržala sam se, a ona je nastavila nakon kratke pauze: „Bila sam sa mamom sama u stanu, spavala sam kao sva  djeca što bi radila na raspustu u sedam sati ujutro.

Oca nije imala, što znači da je često kroz život morala sama ići, ali opet, bez obzira na sve, bila je lijepo odgojeno dijete, ali znate sa velikom  ranom unutar grudi. Uvijek je crtala poneku svoju crtu lica na papir i crtala zamišljene crte lica, kako bi bar na neki način dočarala sebi sliku svog oca, pošto nikada nije imala priliku vidjeti ga svojim očima. Smirena, ali kroz suze, nastavlja sa svojom životnom pričom;  „Rano ujutro,  neko je pozvonio na  kućna vrata.  Znala sam da je mama budna pa sam se samo okrenula i nastavila spavati. Odjednom, kroz san, čula sam neki nepoznati muški glas kako viče na mamu. Pomislila sam da je to san, ali…Nastavila je da plače, ali obrisa suze s lica i nastavi mi pričati:Trznula sam se i otrčala prema sobi! Vidjela sam nekog tamnoputog čovjeka, guste crne kose, tamnih smeđih očiju; izgledao je baš kao i ja!“

U tom trenutku, otvorih usta jer sam imala namjeru da je upitam da li je pretpostavljala ko je taj čovjek, međutim ona me je preduhitrila nastavkom priče. „Mamine tamne oči, kao da su posvijetlila u trenutku kada me je vidjela, pa se  zacakliše kao nikada prije, a usta, usta su dobile modru boju!“ Nisam imala srca da zaplačem pred njom, pa sam zamolila da me na trenutak ispriča. Iskoristila sam tu priliku i napokon pustila suze niz moje lice,
a kamen sa srca je pao
! Vraćajući se iz druge sobe, pokušavala sam da sakrijem crvenilo oko očiju iako je to bilo sasvim nemoguće. Sjela sam pored nje i zamolila je da nastavi sa pričom. Nastavila je pognute glave: „Gdje sam stala? Ah, da… Pitala sam je šta se događa?? – Nepoznati čovjek je sjeo,  kao da je izdahnuo i predao se! Privukla sam ishabani tabure i sjela polako. Mogla sam primijetiti da mami nije bilo dobro, i da je očima grdila neznanca!

U tom trenutku, prije svega sam je pitala ko je taj čovjek, na što bi ona samo spustila glavu. Situacija nije postajala ništa manje napeta, pa sam pružila ruku neznancu, i predstavila se. Očekivala sam njegovo ime, ali on nije izustio ni jednu jedinu riječ. Čula sam kako neko priča, ali sebi u njedra, pa nisam mogla zaključiti ko šta govori… Nakon par minuta, shvatila sam da je to moja mama, koja ga kune, viče, ali sebi u njedra i jeca. U tom trentku sam se
ukočila, i ostala bez riječi. Tišina je bila tako neugodna, da to riječima  ne mogu opisati… Neko je morao progovoriti; odlučih da to budem ja. Upitala sam majku: „Da li je sve uredu?“ Ona je opet onako hinjski pognula glavu, a odgovor nisam dobila.“

Očekivala sam odgovor na to pitanje kao da se o meni radi, a u sebi sam samo ponavljala „Ko je taj čovjek?! Da li je to njen otac?“
Ona nastavi: „Tražila sam od majke da mi odmah kaže ko je taj čovjek i šta nije uredu, jer je tišina bili nepodnošljiva! Čekala sam, minute su prolazile, a odgovor nisam dobila… Izgubila sam volju za sve, pa sam se okrenula i kratkim koracima krenula prema svojoj sobi. Čula sam neko mrmljanje, ali se nisam obazirala.

Iznenada, neko me je uhvatio za ruku! Bio je to taj čovjek, draga, taj čovjek!“ Pognula sam glavu jer mi nakon toga ništa nije bilo jasno, iako se sumnja da je to njen otac pojavila u meni. Pitala sam je da li je nešto posumnjala, a ona mi je rekla da ne budem nestrpljiva.

Mama je tiho prošaputala: „To je on“. Nisam pomislila ni na jednog muškarca u tom trenutku, a još manje na svog oca! Pitala sam je „Ko majko?“ Sjeli smo, mama, neznanac i ja, pa su mi ispričali priču kako su se upoznali, baš kao što i ja sada tebi pričam. Slušajući ih, zaključila sam draga moja, sve mi je bilo jasno. Draga moja, to je bio onaj kojeg sam crtala i čekala cijeli svoj život! To je bio moj otac.“

Riječi su utihnule, a ja nisam više mogla da izdržim, zagrlila sam je a ona je zaplakala na mome ramenu. Kroz suze, nastavila je: „Mila, samo sam ga gledala kad mi je sve do kraja ispričano, nisam  mogla da vjerujem. Pružio je ruke ka meni i rekao mi „kćeri“… Nisam znala šta da uradim. Pogledala sam u mamu ona je sagnula glavu i rekla mu
da ide. Nikad mi nije bilo ljepše nego u očevom zagrljaju, kad sam prvi put osjetila ono „nešto“ što me diže u nebo.

Tad sam se prvi put osjećala kao anđeo koji ima svog čuvara.Počela je plakati i smijati se u isto vrijeme.
A ja, sjedila sam i posmatrala njenu sreću, ali moram priznati, pustila sam pokoju suzu, ali sam isto tako bila sretna kao i ona!

Sve se na svijetu može zamjeniti, ali majka i otac ne. Tad sam prvi put shvatila šta je ustvari sreća, i šta znači biti sretan. Shvatila sam da se sreća zaista krije u malim stvarima kao što su lijepe riječi, ili djela, koja život znače!

Pričala mi je o njihovom prvom izletu, prvom poklonu za rođendan, prvim šalama – rekla je da su to najljepši i najbolji trenuci u njenom životu. Vjerujem  da jesu! Prijateljica i ja se stalno čujemo, i kaže da je sretna jer je sada
napokon sve uredu između njenog oca i majke. Kaže da je sretna, ali da ipak svu onu patnju i tugu zaboraviti neće niti može… Ne bih voljela da tako bude, zaista. Napokon joj je sreća pokazala put, i nadam se da će je sreća uvijek pratiti i biti na njenoj strani. Sretno draga!