Naslovna / Kolumne / Tursko i(li) naše

Tursko i(li) naše

Piše: Vildana SELIMBEGOVIĆvildana selimb

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kada bi se bosanskohercegovački lideri onom brzinom kojom su reagirali na zbivanja u Turskoj okretali rješavanju domaćih problema, vaša bi zemlja bila priča o rastu, razvoju i … napretku, kazao je samo prije koji dan jedan visoki njemački dužnosnik osvrćući se na najnoviju blokadu europskog puta naše zemlje. Mehanizam koordinacije – uprkos iznimnom angažmanu Vijeća ministara BiH – odbija Vlada Republike Srpske, slijedeći zapovijedi svog stranačkog šefa Milorada Dodika.

Lider SNSD-a i predsjednik RS-a je istim žarom kočio i potpisivanje adaptiranog SSP-a, pa se prije desetak dana usred Beograda predomislio: od jučer opet intenzivno najavljuje čak seriju referenduma i tvrdi kako RS-u uopće ne treba kreditni aranžman sa MMF-om, a Vlada RS-a ide čak tako daleko u realiziranju Dodikove strategije zatvaranja RS-a da je ni vlastita djeca ne zanimaju. Odbili su, samo prije koji dan, izradu akcionog plana borbe protiv dječije pornografije koji uključuje i razmjenu podataka o pedofilima?!

Pa ipak se posljednjih dana u Bosni i Hercegovini, a napose Federaciji, više pažnje posvećuje pokušaju vojnog udara u Turskoj negoli nama samima. Ko stoji iza udara, koje su posljedice, kuda ide Turska, šta zbivanja u Istanbulu i Ankari znače za Balkan, analizirali su i pozvani i nepozvani. Oslobođenje je u subotu objavilo sjajan tekst našeg Hajrudina Somuna i zaista nemam ambicija miješati mu se u posao, ne samo zato što je kolega Somun vrsni znalac već i zato što njegova analiza zorno oslikava stvarno stanje demokracije u Turskoj.

Više od 23.000 uhapšenih unutar obrazovnog sistema zemlje podatak je koji baca potpuno novo svjetlo na novinske naslove o pobjedi demokracije. Nikome, naravno, nije sporan izbor između vojske i izabranih vlasti, uostalom, i kompletna je turska opozicija stala uz predsjednika Recepa Tayypa Erdogana, no čistke koje su uslijedile i koje su fokusirane na univerzitete, škole i sudije s pravom otvaraju pitanje koliko je režimu dobrodošao ovaj pokušaj puča. Turski je predsjednik još iste noći – šaljući poruku američkoj Pennsylvaniji – organizatorom pokušaja vojnog puča proglasio Fetullaha Gulena i najavio žestoku akciju koja se u Turskoj i provodi, a prije koji dan je uhapšen i njegov nećak dok se priprema opsežan dosje na osnovu kojeg turske vlasti najavljuju zahtjev SAD-u da izruče Gulena.

I o njemu je naš Hajro sve rekao: čitavu deceniju bio je rame uz rame s Erdoganom. Zajedno su gradili osvajački pohod AKP-a u Turskoj i dijelili istu ideju: obojica su, naime, pristalice islamizacije Turske i njezinog otklona od Ataturkovog sekularizma i treba mu vjerovati kada kao neko ko je proveo ozbiljan dio života u različitim zemljama onako iskreno bosanski kaže da ne bi želio živjeti pod vlašću niti jednog od njih. Što jeste lični izbor, ali i slika svijeta koju zagovaraju i Erdogan i Gulen. Razlika je, naravno, jasna: Erdogan je na vrhuncu moći, ostalo mu je samo da predsjedničkoj funkciji ustavom definira još ovlasti, što on i ne krije, dok se Gulen sa sigurne udaljenosti protiv svog nekadašnjeg partijskog druga bori utjecajem u obrazovanju. Gulen slovi kao utemeljitelj čitave mreže škola, širom svijeta, koje navodno vode njegovi sljedbenici iz pokreta Hizmet (barem mi ovdje znamo šta je hizmet: dakle, služenje dobre volje).

Na domaćem terenu ulje na vatru dolila je izjava turskog ambasadora u našoj zemlji Cihada Erginaya koji je gostovao u programu Face TV. Inače umjeren i uglađen diplomata, ambasador Erginay je obrazlagao djelovanje dobro organizirane terorističke organizacije koja stoji iza pokušaja puča i – ne spominjući nikakva imena – rekao da očekuje od turskih međunarodnih prijatelja i saveznika solidarnost precizirajući da Turska želi zajedničku borbu protiv ovih terorista. Bosnu i Hercegovinu je nazvao bratskom zemljom i kazao kako i kod nas postoje obrazovne institucije iz te mreže, odnosno kako i od vlasti naše zemlje očekuje akciju, a izrečene su i riječi hvale za Azerbejdžan, Uzbekistan i Somaliju, zemlje koje su već poduzele stanovite korake u željenom pravcu.

Sve skupa zaista nije ostavilo nikakvu dilemu šta želi Turska, pa je Erginay na stranici Face TV-a popraćen naslovom: Očekujem da vlasti BiH poduzmu akciju protiv Bosna Sema škola! Turska agencija Anadolija je preuzela ovu vijest, sa istim naslovom, ali je svojim korisnicima poslala i objašnjenje ograđujući se da su vijest naprosto prenijeli.
Bosna Sema je najavila tužbu, a njihov šef odjela za odnose s javnošću Orhan Hadžagić je žestoko reagirao: “Stavljanje imena Bosna Seme u ovakav kontekst krajnje je gnusno i zlonamjerno. To je destruktivno djelovanje na nešto što funkcioniše i što daje rezultate. Preko dvije hiljade i šesto naših svršenika uspješno gradi svoje poslovne i akademske karijere širom svijeta. Niko od njih nikada nije bio uključen u bilo kakve aktivnosti svjesnog i smislenog kršenja zakona”, kazao je Hadžagić za portal Žurnal, odbijajući bilo kakve špekulacije o ustanovama na koje je mislio ambasador Erginay kada je govorio o školama povezanim sa terorističkim aktivnostima.

Kako god, Erdoganova optuženička lista stigla je i u BiH. Čak i prije ambasadorovog gostovanja, jer onoga dana kada je u Sarajevu organizirano okupljanje kao podrška turskoj demokraciji, proslava propalog vojnog puča okončala je ispred Internacionalnog Burch univerziteta koji pripada Bosna Sema školama u BiH. Slavljenici su – kažu svjedoci – upućivali prilično teške riječi i prijetnje uposlenicima. Burch je jedini univerzitet u mreži Bosna Sema škola kojoj pripadaju još dva turska koledža, u Sarajevu i Bihaću, te tri međunarodne srednje škole – u Sarajevu, Zenici i Tuzli. U istoj su mreži još četiri međunarodne osnovne škole – u Sarajevu, Zenici, Tuzli i Bihaću, i tri predškolske ustanove – u Sarajevu, Zenici i Bihaću. Bosna Sema egzistira u BiH od 1998. godine i u žižu interesa javnosti zapravo se našla kada je Salmir Kaplan, upirući prstom u guleniste, prepoznavao ih u ovom sistemu. Nakon posljednjih događaja u Turskoj, Udruženje BH novinari je javno branilo Borku Rudić, generalnog sekretara Udruge, od njegovih napada, a Kaplan je potom pozvao na bojkot ovih škola.

I majka Mahira Rakovca je, govoreći o samoubistvu svog 14-godišnjeg sina, oštro optuživala jednu od ovih škola.

“Osnivački odbor naše ustanove u potpunosti čine državljani BiH, tačnije, jedan od njih je naturalizovan, ostali su autohtoni bh. državljani. Od ukupno 487 zaposlenih, svega 87 su državljani drugih zemalja (Srbije, SAD-a i Turske), dok su ostali uposlenici domaći nastavni, akademski i naučni kadar. Slična situacija je i po pitanju uprava naših škola”, kazao je Hadžagić. Ministarstva obrazovanja šute. Ili su zapravo rekla sve dajući dozvole za rad. Valja priznati i da je raspoloženje javnosti nakon samoubistva Mahira Rakovca bilo takvo da inspekcije nisu izlazile iz jedne od ovih škola, što će reći da je ovaj sistem pod budnim okom nadležnih organa. Države BiH. I to je u ovom slučaju beskrajno važno naglasiti.

Iz nekoliko razloga: ako škola nije zatvorena nakon Mahirovog samoubistva, treba li uopće razgovarati o Erdoganovom spisku želja? Kakva god bila država Bosna i Hercegovina, ona ima svoje zakone i institucije koje su dužne provoditi ih. Obrazovanje jeste najosjetljiviji sektor, ali je baš zato i važnije da se promatra kroz prizme nastavnih planova, programa i njihove realizacije negoli po političkim opservacijama. I kad smo već kod politike, mislim ove domaće, čini mi se da ovu tursku a našu priču ne možemo zaokružiti bez Milorada Dodika. On je taj koji evo 10 godina svoj politički kapital gradi na dvije stvari: Srbima obećava referendum, a Bošnjake tjera u Tursku. Stoga mi se onaj njemački savjet s početka priče čini vrlo učinkovit: okrenimo se bržem putu ka EU, birajući Bosnu i Hercegovinu.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *