Feudalnim umovima koji vladaju državom smetaju svi oni koji nisu njihovi

Precizne, osebujne i specifične opservacije stanja u državi i društvu, izražene u vidu kritike stanja duha, koje književnik i publicista Edin Urjan Kukavica, kolumnista „Avaza“, iznosi od novembra 2012. godine u našem političkom prilogu “Sedmica“ javnost prihvata onako kako su izrečene. Njegovo ukupno pisano djelo, prema mnogima, prožimaju probosanski stav i prodržavna retorika.

 Koncentracija moći 

Kolumne Kukavice, iznimno čitano i intrigantno štivo, koje je nerijetko zbog iskrenosti u ocjenjivanju aktuelnog stanja, ukazivanju na malformacije, mane i probleme zemlje u kojoj živimo, pa i politike koja je vodi, a prije svega zbog direktnosti autora izazivalo negodovanje pojedinaca političke elite, uglavnom bošnjačke, sada je pretvoreno u knjigu. Izabrane kolumne sabrane pod naslovom “Kamo dalje, rođače” naglašavaju prvotni temelj na kojem se kuća gradi – državu i narod. Predgovor za knjigu, koja je već u knjižarama, pisao je prof. Šaćir Filandra, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, a pogovor prof. Enes Durmišević s Pravnog fakulteta u Sarajevu.

 Je li se od početka Vašeg pisanja za „Avaz“ nešto promijenilo nabolje u okruženju u kojem živimo? 

– Nažalost i, moram reći, očekivano, samo nagore… Svjesni promašenosti vlastitih politika te svih zloupotreba koje je njihova partokratija omogućila, a mnogi iskoristili u smislu bogaćenja po svaku cijenu i na svaki mogući način, te pada popularnosti i izvjesnog gubitka pozicija, etnonacionalni političari odlučili su konstantnu krizu koju zbog njih živimo već duže od dvadeset godina izdići na novu razinu: latentnog sukoba, dodatne blokade funkcioniranja ionako jedva funkcionalnih i jedva smislenih institucija države, zaoštravanja na unutarnjem planu i održavanja tog “vrućeg stanja” unedogled jer im samo ovakvo haotično i nesređeno stanje omogućava i opravdava postojanje. S druge strane, poznajući političke aktere u našoj zemlji, nisam sasvim uvjeren ni u stvarnost tih kriza koje proizvode etnonacionalne politike i političari… Svakodnevno sam u komunikaciji s građanima iz svih dijelova zemlje, često putujem i po BiH i po regionu, družim se i razgovaram s ljudima… Još nisam doživio nikakvu neugodnost niti sam osjetio da me neko makar pogledao poprijeko zbog moje nacionalne pripadnosti. Ali, ono što sam osjetio u svim sredinama i među svim ljudima su zabrinutost, nasekiranost, tuga i beznađe… Sve bez ikakvog nacionalnog predznaka.

 Pišući o našoj realnosti, često ste „opominjali“ političke dužnosnike, pa i prvake u Bošnjaka, da nisu vješti u upravljanju zemljom? Šta im zapravo prigovarate?

– Spisak bi bio baš podugačak… Ne želim vjerovati da je ova politička garnitura ni prosječno, a kamoli najbolje što BiH ima i može iznjedriti. Osim toga, ovi ljudi su pokazali da zaista niti umiju niti hoće bolje. Ne shvataju da protivnici BiH nisu toliko jaki koliko su slabi njeni zagovornici. Dakle, slabost, neinventivnost, nedostatak inicijative, reaktivnost, materijalnu lakomost i, naravno, korumpiranost.

Potom, odsustvo lične i društvene zrelosti, osjećaja za historijski trenutak i manjak državničke pameti, sprečavanje formiranja političke, ideološke, bilo kakve kompetitivne konkurencije… Konkurencija je dobra, ona je kontrolni mehanizam kojim se ne samo onemogućava koncentracija moći nego i podstiče na intenzivniji i bolji rad. Bez konkurencije probosanska politička scena ne samo da nema značajniji subjekt nego ni ozbiljnog aktera koji je trenutno voljan i u stanju i ima kapacitet ponuditi alternativu, drugačije mišljenje koje vodi ka istom cilju. Bez konkurencije jedini igrač je uvijek u opasnosti da zaluta u džunglu samodopadnosti i jednoumne zablude. Posljedice su, kao što vidimo, katastrofalne, sa izvjesnim krajnjim ishodištem u (samo) administrativnoj ili, pak, faktičkoj podjeli zemlje. Bez konkurencije reforme i napredak su samo riječi, država maglovita predstava, a vladavina prava i zakona, a pogotovo pravda, vrlo upitni.

Dugoročne posljedice ovakvog ponašanja nije teško naslutiti, ali one su toliko strašne da ih najradije ne bih ni spominjao. No, produbljivanje ionako dubokih jazova unutar bošnjačkog naciona, jačanje jednoumnih snaga među Bošnjacima, jačanje ekstremno desne retorike u regionu, u Srbiji i Hrvatskoj i njihovim ispostavama u BiH, te apsolutiziranje vlasti bez valjane kompetitivne konkurencije s tendencijom skretanja u neki vid nacionalnog totalitarizma, zahtijevaju ozbiljnu pažnju i neuporedivo ozbiljniju reakciju.

 Stagniramo već dvije decenije, časni pomaci prema napretku zapravo su neprimijetni u životima običnih ljudi. Kako biste danas opisali „krivce“ za ovakvo stanje?

– Politike u BiH na ovaj ili onaj način završavaju rat realizirajući ratne ciljeve, čini mi se da sam pisao o tome. Pri tome koriste sve mehanizme koji su im na raspolaganju od ustavnih rješenja do mimikrijskih kvazinacionalnih interesa, određuju i postavljaju sve, pa i zakonodavnu vlast, koja je dužna osigurati alate i mehanizme sudskoj vlasti u dijeljenju pravde i primjeni važećih ustavnih principa, evropskih standarda i materijalnih prava, u različitim segmentima sudske vlasti, prava i pravne oblasti da bi građani imali mogućnost da ostvare svoja prava, pa i da imaju pravično suđenje pred neovisnim i nepristrasnim sudovima.

Isto tako, trebam napomenuti da planeri i izvršioci nisu ni stranka ni stranke, nego interesno zabrinute skupine o kojima sam već govorio. Ali neko s državotvornim umom trebao bi razmisliti o tome kakva se šteta čini bošnjačkom nacionalnom tkivu i bošnjačkoj probosanskoj politici. Možda ne znaju ni šta ni u čiju korist djeluju, niti kakve posljedice njihovi potezi mogu imati, ali to ih ne abolira od krivice za štetu koju nanose. Ali, ako znaju i šta rade, i za koga rade, i kakve sve posljedice njihova djela mogu imati, onda je riječ o ljudima kojima treba suditi za nacionalnu i svaku drugu veleizdaju.

 Neophodna katarza 

 Uobičajeno je mišljenje mnogih da politika konfliktnosti, nesloge i svađalačke retorike unutar BiH, pa i prema susjedima u regionu, nanosi veliku štetu državi, posebno najbrojnijem narodu u BiH. Mogu li se Bošnjaci izdići iznad toga i krenuti putem dijaloga i saradnje, a sve s ciljem vlastitog boljitka?

– Mogli bi, ali im je za to potrebno nekoliko elemenata koje bi, ako ne svi, onda većina Bošnjaka mogla prihvatiti kao osnovu zajedničkog nastupa. Za to, prije svega, mora se javiti želja za promjenom. Bošnjacima i BiH je potrebna radikalna promjena političke paradigme i ukupnog narativa koje može donijeti samo politička snaga koja neće funkcionirati na etnonacionalnom principu i teritoriju, koja će ponuditi viziju ili ideju oko koje će se okupiti, rukovodstvo i vođa koji će ih povesti ka realizaciji te ideje. Za to im je potrebna svijest o sebi kao ozbiljnom narodu i naciji i promjena ukupnog političkog narativa na kojem funkcioniraju. Ništa od toga nije moguće bez neke vrste katarze, odricanja od ponižavajućeg i autodestruktivnog samonametnutog statusa žrtve i degradirajućeg žrtvoslovlja i u tome nalaženja opravdanja i izgovora za sve pogrešne poteze koje je loša, nespretna i nesretna nacionalna politika povukla u protekla dva desetljeća. Sve to, opet, nije moguće bez unutarnacionalnog konsenzusa, pa, ako hoćete, i pomirenja i jednoglasnog nastupa.

Međutim, Bošnjaci, izgleda, očekuju da im i dostojanstvo dođe u humanitarnoj pomoći, kao donacija ili kredit ili, pak, da dođe neko sa strane i sredi nam sve situacije ili da se stvari nekako srede same od sebe. Neće doći i ništa neće biti bolje samo od sebe. Ukoliko se ne iznađe način da se bošnjački političari slože oko temeljnih stvari i ne podvuku crtu ispod koje se ne ide ni po koju cijenu, moramo biti spremni da, bez obzira na sva hvalisanja da smo većina, budemo svedeni na politički zanemarljivu činjenicu. Evo, i sad smo nominalno većina pa… malo nam to, ako uopće, znači u bilo kojem, a kamoli političkom smislu.

 Jednom prilikom kazali ste da na bošnjačkoj političkoj sceni postoji sukob vizija budućnosti naroda, nacije, zemlje i države. Kakva vizija je BiH danas potrebna?

– Ne treba biti politički genij pa temeljem stanja i situacije u zemlji zaključiti da aktualna politika, samo je jedna, nema – da se poslužimo vojnim rječnikom jer ovo je, doista, rat koji su ratnici završili, ali političari nisu – ni taktički ni operativni, a kamoli strateški plan za izlazak i izvođenje zemlje iz jadnog moralnog stanja i ekonomske bijede u koje se, svakim danom, tone sve dublje.

Ne postoji plan, sva politika svodi se na osvajanje vlasti, njeno zadržavanje do sljedećih izbora i nastojanje za ponovno osvajanje ili zadržavanje vlasti, što sva politička nastojanja svodi na stalnu izbornu kampanju. Stoga je jasno da je BiH, ponavljam, prijeko potrebna snaga koja ima viziju drugačije BiH, koja će njenim narodima, umjesto strategije ravnoteže straha i zaziranja jednih od drugih, ponuditi strategiju suradnje i izgradnje povjerenja, umjesto taktike “višeg cilja” u ime kojega je dopušteno doslovno sve zamijeniti taktikom uspostavljanja veza, umjesto zamazivanja očiju stvarima koje suštinski nemaju nikakvog učinka na poboljšanje situacije, a kamoli socijalnog stanja običnih građana ove zemlje, operatikom djelovanja za opću dobrobit…

Sramotno je da dvadeset godina poslije rata imamo ceste kakve imamo, a pričamo o autoputevima, bijedno je ljudima umjesto posla nuditi savjetnike koji će ih sa TV ekrana zatrpavati brojkama i procentima koji, ustvari, ništa ne znače, jadno je baviti se visokom politikom, a ne činiti ništa da se prekine opća apatija izazvana, između ostalog, i sveprisutnim nepotizmom u procesu zapošljavanja, gdje su, umjesto kvalifikacija, presudne familijarne i političke veze, što sve rezultira uvjerenjem da se znanjem i poštenim radom ne može osigurati dobar posao i kvalitetan život. Ukoliko se ne pojavi politička snaga koja će sve svoje snage usmjeriti na izgradnju moderne, demokratske, funkcionalne države, na načelima vladavine prava i pravde za svakog njenog građanina, na svakom dijelu njenog teritorija, BiH će ponovo postati veliki politički, humanitarni i sigurnosni problem, ne samo za njene građane već i za EU.

 Nama nije dobro  

 Često ste pisali o važnosti prava i pravde, koje malo ima. Šta može očekivati prosječan građanin od zajednice nejednakih šansi, te društva kojim praktično vlada nekoliko porodica?

– Dobrodošli u srednji vijek! Primitivni, feudalni um bh. političara u vladanju i izgradnji države je anahron i iznimno problematičan po nenabrojivom mnoštvu osnova. Nabrojat ću samo nekoliko: stručnost, kompetentnost, znanje, osposobljenost, čak i dobronamjernost! Nema prostora za pojavu i razvoj ideje i ideologije, ponavljam, za pojavu konkurencije u bilo kojem smislu, bez svega toga promjena je misaona imenica, a napredak naučna fantastika.

U protekle dvije i po decenije takva vlast je s rodbinskom, prijateljskom ili stranačkom vezom kao jedinim kriterijem, kapitalizirala državnu administraciju, “svoje ljude” postavila do zadnje ćelije sistema – sve do šaltera u općini i pošti… Kakva je to vlast koju legitimira jedan kriterijalni osnov da ste nečiji rođak?! A pritom nam se govori da ta vlast mora opstati jer je to dobro za nas… Kojih “nas”? Ako postoji neko “mi”, onda smo to mi kojima nije dobro.

Ali, da ne bismo zapali ili zalutali u opasnu pogrešku, treba reći da ovdje više nije riječ ni o nacijama ni o nacionalizmima, nego o nečemu sasvim trećem. Jasno je da su mnogi tzv. nacionalni političari privatno u dobrim odnosima dok se njihova međusobna “zavađenost” kao predstava postavlja na javnu scenu samo po potrebi, kada položaj jednog od njih bude ugrožen i naročito pred izbore.

Sve to upućuje na ključnu i suštinsku promjenu paradigme koja se u međuvremenu dogodila: korištenje nacionalnih emocija – čak ne ni osjećaja – u cilju i smislu ostvarenja zajedničkog cilja: ovladavanja, upravljanja i eksploatiranja javnih resursa od prirodnih, preko budžetskih, do radnih mjesta. U ostvarenju tog cilja, kao uostalom pri usvajanju zakona koji reguliraju njihove beneficije ili nova kreditna zaduženja, oni očigledno dobro surađuju, čak pomažu jedni drugima. Dakle, ovdje gotovo da nema političkog subjekta u pravom smislu tog pojma; sve su ovo interesne skupine čiji je jedini interes vlast po svaku cijenu, ali više ne zbog vlasti nego zbog zadržavanja stečenih beneficija, zaštite vlastite imovine i sprečavanja i izbjegavanja istrage porijekla te imovine i vrlo izvjesnog procesuiranja…

 Zloupotrebljavaju sve raspoložive instrumente vlasti radi ostvarivanja isključivo lične dobiti

 U mnoge anomalije bh. zbilje moglo bi se ubrojiti i elitističko nipodaštavanje intelektualaca i misli općenito. Kakve posljedice nosi šutnja umnih ljudi o državi BiH čije promišljanje teško izlazi izvan kruga koji je začarala politika?

– Ako šute, onda niti su umni, niti su intelektualci, niti su elita, nego oportunisti, konformisti, karijeristi ili su samo uplašeni. Šutnja onih koji su šutjeli i dernjava onih koji su govorili dovela je do toga da zemljom vladaju nesposobne i nedobronamjerne nacionalne i etničke partokratije, tajkunsko-politički lobiji, nalogodavci, izvršioci i šićardžije divljačke privatizacije, pljačkaši imovine iznimno profitabilnih, a u ratu neoštećenih preduzeća koja su nekada zapošljavala hiljade radnika, njihovi politički mentori i zaštitnici, oni koji žele rasprodati javnu imovinu svih građana BiH, a zaradu zadržati za sebe i uski krug uključenih… svi oni koji su se osobno ili skupno okoristili vlastitim političkim utjecajem “u ime stranke” radi ličnog bogaćenja, stvarne kupovine moći i postavljenja rođaka i prijatelja na profitabilna mjesta, oni koji decenijama zloupotrebljavaju budžete, “javne nabavke” i sve raspoložive instrumente vlasti radi ostvarivanja isključivo lične dobiti, oni čija najbliža rodbina čini i nacionalne i državne administracije…

Mi nemamo javni govor, a bez javnog govorenja i iznošenje mišljenja kao ljudske i demokratske slobode i jedinog od rijetkih načina da se dođe do dobrih rješenja.
Sve to je, nužno, dovelo do jednoumlja u kojemu su svi koji o BiH ne razmišljaju po politički korektnoj tronacionalnoj matrici – neprijatelji, svaki kontranarativ je neprijateljski i tako dalje. To je ne samo neprihvatljivo i nerazumno nego i otvoreno neprijateljski prema doglednoj i općenito budućnosti ove zemlje!

EGIDA: Sve su ovo interesne skupine čiji je jedini interes vlast po svaku cijenu, ali više ne zbog vlasti nego zbog zadržavanja stečenih beneficija, zaštite vlastite imovine i sprečavanja i izbjegavanja istrage porijekla te imovine i vrlo izvjesnog procesuiranja…

(avaz)