Isaković: “Dva puta sam odbio Sarajevo, jednom radi Čelika, drugi put radi Mušije”

Fudbaleri Mladosti iz Doboja kod Kaknja posljednjih godina u BiH pozitivna su sportska priča. Klub iz mjesta pored Kaknja primjer je kako se s dugoročnim i sistemskim radom može prevaliti put od najniže do Premijer lige.

Mušija, zajedno sa svojim saradnicima. Ipak i igrači, kao dio kolektiva su dio uspješne priče. Ove sezone tim iz Doboja kod Kaknja igra veoma dobro, prvi dio sezone završili su u vrhu tabele.

Kapiten Mladosti je 33-godišnji Zeničanin i jedan od najboljih stopera lige Aladin Isaković. Zanimljiva je njegova igrača karijera. On je jedan od rijetkih, ako ne i jedini igrač, koji je u svojoj karijeri u svim klubovima igrao sve pozicije u ekipi, od stopera, veznog, do centralnog napadača.

Novinar SportSport.ba u jednom zeničkom hotelu uz kafu je razgovarao s Isakovićem o svemu pomalo. Interesovali su nas nogometni počeci, boravak u Njemačkoj, interes Sarajeva, univerzalnost na terenu, situacija i planovi kada je u pitanju Mladost, ali i njegov dalji nastavak karijere.

Kako i gdje je krenula tvoja igračka karijera? Zašto baš nogomet?

“Moja nogometna karijera krenula je nakon što smo u ratu otišli u Njemačku, tamo sam počeo sa šest godina šutati loptu. Otac mi se inače bavio nogometom i od njega sam naslijedio ljubav prema tom sportu. Prvi klub mi je bio Gartenstadt, gdje je svoju karijeru počeo i Zvjezdan Misimović, te sam u narednih par godina promijenio još nekoliko nižerazrednih klubova, budući da smo se selili iz mjesta u mjesto. U BiH smo se vratili 1998. godine, došao sam kao kadet u Čelik, trener je bio sjećam se Boris Gavran, ali nisam ostao jer vidio sam da ne igraju najbolji i da se igraju neke čudne igre, tako da sam napustio klub i otišao u Nemilu. Tamo sam već sa 16 godina igrao za seniore što mi je dosta pomoglo da sazrijem, jer je teško igrati te niže lige, posebno mladim igračima”.

Onda slijedi tvoj odlazak u Žepče, gdje si kao mlad igrao u Premijer ligi, te si svojim igrama skrenuo pažnju jednog velikana bh. nogometa.

“Igrao sam dvije sezone u Žepču i bilo je to lijepo vrijeme, klub je tih godina igrao važnu ulogu u bh. nogometu. U prvoj sezoni smo ispali iz lige, ja sam ostao igrao sam još godinu dana, onda je uslijedio poziv od FK Sarajeva. Skoro smo postigli dogovor, trebao sam potpisati. Međutim javio se Čelik, te u razgovoru s roditeljima i radi toga što sam kući, odlučio sam se za dolazak na Bilino polje, a ne na Koševo”.

Nakon tri sezone u Čeliku, gdje si prošao mnogo toga otišao si u Njemačku, pa si se brzo vratio ponovo u BiH.

“Bilo je finih, ali i ružnih momenata u Čeliku, imali smo sjajnu ekipu. Trener je bio Abdulah Ibraković, a u ekipi su bili još: Bilobrk, Milošević, Kuduzović, Šišić, Hadžić, Džafić, Adilović, Duljević, Hasanović, stvarno smo imali jak tim, ali u finalu Kupa smo u dvije utakmice poraženi pred krcatim Bilinim poljem od Željezničara. Već naredne sezone jedva smo izborili opstanak i onda sam odlučio da odem u Njemačku, odnosno klub Heimstteten, gdje mi je igrao i otac. Nisam se dugo zadržao gore jer nisam mogao dobiti radnu dozvolu i vratio sam se u BiH, te sam potpisao za Travnik”.

Nakon Travnika igrao si u Vitezu, pa si ponovo pokušao otići vani i onda slijedi ponovni povratak u BiH, te potpis za Mladost, gdje i danas igraš.

“Bilo mi je lijepo u Travniku, a posebno u Vitezu, bila su to lijepa vremena, nemam stvarno zamjerke za taj period u tim klubovima. Igrali smo Premijer ligu, ja sam igrao napadača, bilo je i golova, ali nisam se duže od jedne sezone zadržao ni u Travniku ni u Vitezu. Nakon toga otišao sam u Švicarsku, sve smo dogovorili, bili su prezadovoljni. Bio sam pola godine gore, ali nakon pola sezone nisam mogao dobiti radnu dozvolu. Nakon toga uslijedio je ponovo povratak u BiH, ovaj put u Mladost, gdje sam evo posljednje četiri godine”.

Posljednje četiri sezone si u Mladosti, postao si i kapiten. Čini se da igraš najbolji nogomet u karijeri?

“Pa potrefilo se da sam došao u Mladost u sezoni kada smo ušli u Premijer ligu, tu sam također na početku igrao napadača, ali evo zadnje tri sezone sam stoper i nekako se tu najbolje osjećam. Mladost je klub koji je pokazao da se radom i upornošću uz pošten rad svih u klubu mogu napraviti velike stvari. Pozitivna smo sportska priča u BiH i nadam se da ćemo tako nastaviti i u narednim sezonama. Zadovoljan sam svojim igrama, ali najbitnije je na kraju kako će klub proći. Rezultat ekipe je na prvom mjestu”.

Jedan si od rijetkih univerzalaca u Premijer ligi, podjednako dobro igraš u odbrani, veznoj liniji i napadu, ali posljednje tri sezone si stoper. Kako je uopšte došlo do toga da zaigraš na poziciji stopera jer si na početku svoje karijere, ali i poslije igrao centralnog napadača?

“U Nemili sam igrao napadača, kao takav sam otišao u Žepče, gdje sam također igrao napadača. U Čeliku sam prvi put slijedom okolnosti kod Omera Kopića zaigrao na stoperu, što se na kraju pokazalo i kao dobar potez. Igrao sam u Travniku, Vitezu, ali i Mladosti na svim pozicijama. Sve zavisi od utakmice do utakmice i protivnika. Meni je bilo svejedno gdje ću igrati, ali evo posljednje tri sezone sam na stoperu i tu se najbolje osjećam”.

Miljenik si Mensura Mušije s kojim imaš sjajan odnos, da li je istina da si prije dvije sezone ponovo odbio prelazak u Sarajevo i to samo radi gazde Mladosti?

“Mensur je sjajan čovjek imamo i više nego dobar odnos, dosta mi je pomogao kako u karijeri, tako i privatno. Istina je da sam dobio poziv Sarajeva, mislim da je trener bio Almir Hurtić, ja sam razgovarao s njim oko toga, on je rekao da ne želi da čuje za to, iako je Sarajevo htjelo da plati i obeštećenje za mene, te par igrača da dođu na posudbu. Mušija je rekao da me neće pustiti. Sarajevu me preporučio Semjon Milošević, koji je tada bio skaut kluba, a s kojim sam igrao u Čeliku i stvarno ga cijenim kao čovjeka i igrača. Na kraju zadnju riječ je imao Mensur Mušija i zato nisam otišao na Koševo”.

Mladost je očajno krenula u ovu sezonu Premijer lige, ali je onda dolaskom Adnana Zildžovića uslijedila prava renesansa na terenu. Šta se ustvari dogodilo, kako je moguće da je klub igrao tako loše na početku sezone, a u drugom dijelu ste bili možda i ponajbolji tim lige?

“Loše smo ušli u novu sezonu, dosta toga nam nije išlo na ruku, otišlo je 12-13 igrača, od toga većina standardnih iz prošle sezone. Nismo mi igrali loš fudbal kod Nermina Šabića, ali jednostavno nije nas išlo, nismo imali sreće i desilo se to što se desilo. Došao je novi trener, neke stvari je promijenio i krenulo nas je dobro. I ja lično nisam mislio da ćemo ovako uspješno završiti prvu polusezonu. U prvih sedam kola imali smo samo tri boda, bila je to ružna slika i začelje tabele, ali evo završili smo u vrhu i možemo biti prezadovoljni ovom polusezonom. Nama je cilj opstanak u Premijer ligi, Široki nam bježi četiri boda, ako se ukaže prilika za nešto više, sigurno je da ćemo je iskoristiti”.

Kao rođenom Zeničaninu i bivšem igraču Čelika, kakvo je tvoje mišljenje trenutno o klubu s Bilinog polja?

“Činjenica da je Čelik ostao u ligi na svi znamo koji način dovoljno govori kakvo je stanje u klubu. Došli su ljudi iz Turske, ne znam šta se dešava baš u klubu, pratim preko medija. Čujem da se uplaćuje taj reprogram duga što je sigurno dobro, da se vraćaju dugovi. Mislim da tu ima mnogo posla i treba vremena za napredak. Čelik zaslužuje da svake godine bude u samom vrhu jer za to ima sve uslove”.

Ko će ove sezone osvojiti Premijer ligu i kojeg ti je napadača bilo najteže čuvati od kako igraš na poziciji stopera?

“Mislim da će Sarajevo osvojiti Premijer ligu jer igraju konstantno dobro, Zrinjski ima padove, te se oslanja na dva-tri igrača. Sarajevo ima najbolji igrački kadar, sve im se posložilo, tako da vjerujem da titula ide na Koševo. Kada je u pitanju napadač koji je nezgodan za čuvanje moram odmah istaći Elvira Koljića, koji je igrao za Krupu. Skroz je nezgodan za čuvanje i mislim da će on biti pravi nasljednik Džeke u reprezentaciji BiH”

Koji je stoper po tvome ukusu i koliko se još misliš baviti nogometom?

“Pa kada je u pitanju stoper nemam nekog da izdvojim posebno, možda Emira Spahića, kojeg sam obožavao dok je igrao jer je borben i srčan, ništa ga nije bilo strah i to mi se najviše sviđalo kod njega. Dokad ću igrati nogomet iskreno ne znam. Evo završena je polusezona i od 19 utakmica u ligi ja sam odigrao 18 bez ikakvih problema. Imam 33 godine, zdravlje me služi i ne razmišljam još o prestanku. Imam još godinu i po dana ugovor s Mladosti, uvjeren sam da ću ga odraditi do kraja. Ko zna, možda potpisati još jedan”.

Ko te dobro poznaje mišljenja je da bi napravio mnogo bolju karijeru da si sadašnjeg razmišljanja jer kao igrač koji može igrati na više pozicija u timu vrata klubova u inostranstvu bila su ti širom otvorena?

“Ja sam imao jedan problem od početka, kada sam igrao u Žepču imao sam ponude za vani, ali jednostavno nisam mogao otići vani, to je bio moj najveći problem. Unazad četiri-pet godina sam imao mnogo dobrih ponuda iz inostranstva, gdje sam se mogao možda i finansijski obezbjediti, jednostavno uvijek me vukla ta nostalgija prema kući i roditeljima. Previše sam vezan za roditelje, sada za suprugu i dijete. Otkrit ću nešto što vjerovatno niko ne zna: Dok sam igrao u Travniku otišao sam jedan dan u Velež, prenoćio sam u Mostaru i trebao potpisati ugovor sutradan, ali nisam mogao izdržati u Mostaru i vratio sam se kući. E kada ne mogu u Mostaru da izdržim bez kuće, ne znam kako bi da odem negdje duže i to je bio moj najveći problem kroz dosadašnju karijeru”, kazao je za SportSport.ba Aladin Isaković, posljednjih godina jedan od najboljih stopera u BiH, nogometaš koji uspješno može nastupati na svim pozicijama u ekipi, što je raritet u bh. nogometu.