Piše: Muhamed Filipović – Već viđeni ciljevi srpskog i hrvatskog nacionalizma!

Svaka, čak i površna historijska i politička analiza ponašanja hrvatskih političara i to kroz više generacija, pokazuje da se Hrvati ne znaju, ne mogu i ne žele osloboditi pogrešaka predrasuda koje imaju o Bosni i Hercegovini, o njenom narodu, odnosno ljudima koji u njoj stoljećima žive i o njenom pravu na državotvornost i neovisnost, koja joj je priznata od cijelog svijeta, ali ne i od nekih susjednih joj država, među kojima su Srbija i Hrvatska i najupornije u svojim stavovima i ponašanju kojima se osporavaju prava BiH.

Zablude i greške

Ove dvije države su se isticale i u ponavljanju političkih i vojnih aktivnosti koje su imale za cilj da se država Bosna i Hercegovina de facto izbriše sa mape balkanskih zemalja. Ako bi neko dublje i temeljitije istraživao porijeklo ovih zabluda i grešaka, koje čak vode u zločine nad ljudima i zemljama, morao bi prije svega uzeti u kritičko razmatranje ideološku ili, bolje rečeno, metafizičku i mističnu osnovu razumijevanja i tumačenja uloge Hrvata i Srba na balkanskim prostorima iz koje je izašla geostrategija tih država i politička koncepcija o njihovoj ulozi.

Ona se temelji na ideji da su Hrvati s jedne, a Srbi s druge strane velike historijske scene koja je nastala nakon podjele Rimskog carstva na istočni i zapadni dio, a kasnije bila dograđena ne samo u upravnom i političkom nego i u ideološkom smislu podjelom u prvobitno jedinstvenoj Kršćanskoj crkvi, iz koje su izašle dvije odvojene crkve i to zapadna Rimokatolička i istočna Ortodoksna, sa svojim centrima u Konstantinopolu i Rimu. Ovu podjelu je simbolizirala Teodosijeva granica koja je povučena između ova dva dijela nekada jedinstvenog carstva. Na graničnom dijelu na kojem se ova dva carstva dodiruju na Balkanskom poluotoku, ta događanja susrela su se s već nastajućim državnim tvorevinama, kao što su bile Bosna, Raška ili Srbija i Hrvatska, koje su bile banovine i županije, a potom kraljevine.

Bosna je u tom kontekstu bila izuzetak, jer njen prostor nije bio religijski unilateraliziran i na njemu nije ostvarena prevlast ni istočne ni zapadne crkve, nego je dominantna duhovna i ideološka snaga bila originalna Crkva bosanskih krstjana ili Neomanihejska sljedba, kako su bosanski krstjani bili nazvani u literaturi koja je pisana protiv njih i koja se nalazi i u mnogim papinskim dokumentima kojima se od bosanskih vladara tražio njihov progon. U dijelu na kojem su bila naseljena slavenska plemena i narodi, a koji su bili pripadnici Katoličke crkve, nastala je hrvatska država, a u dijelu u kojem je prevladala Ortodoksna crkva, nastala je Srbija. Obje su svoj nastanak tumačile kao izraz posebne uloge koja se sastojala u odbrani cijelog zapadnog katoličkog kršćanstva s jedne strane, dok su na drugoj strani Srbi sebe i svoju ulogu shvatali kao nosioce ideje Bizanta, odnosno jake pravoslavne države koja brani pravoslavni svijet od njegovih neprijatelja.

Ideja o posebnim svjetsko-historijskim razlozima nastanka tih dviju država i njihove uloge na prostoru na kojem su nastale, morala je dovesti do shvatanja da onaj ostatak tog prostora koji nije bio obuhvaćen nijednom od tih država ili religija, treba da pripadne njima. Tako su nastala stalna nastojanja i Srba i Hrvata da se Bosna kao posebna država eliminira, a njena teritorija prisvoji. Rana nastojanja hrvatskih i srpskih banova i kraljeva  da se nekadašnja Bosna kao država uništi su našla svoj nastavak, samo sada s drugačijim ideološkim obrazloženjem, jer su se temeljila na idejama historijskih prava ili prava kompletiranja nacionalne teritorije, odnosno insistiranja na integraciji svih Hrvata i svih Srba u jedinstvene države. Te se ideje javljaju kod ovih istih naroda, naročito aktivno od vremena kad su stvorili zajedničku državu, prvo državu tri plemena i potom državu koja se sastojala od Hrvatske banovine i ostatka koji se mogao smatrati srpskim domenom.

Tuđman i Milošević: Dogovor o podjeli i prisvajanju teritorije BiH

Međutim, obje te države niti su priznavale postojanje jednog naroda koji se zvao Bošnjaci, niti postojanje njihove države koja je, kao i države Hrvata i Srba, na svoju žalost, dobrovoljno ušla u novu zajedničku državu. Ovo nastojanje da se Bosna kao država izbriše s mape kulminirala su u događajima iz 1939. godine, kad su Srbi i Hrvati konačno napravili sporazum o međusobnoj podjeli Bosne i Hercegovine i to na način da muslimane (Bošnjake) tada nisu uopće uzimali u obzir. Ta podjela je bila samo uvod u potpuno prisvajanje Bosne i Hercegovine od Pavelićeve Hrvatske, a svi znamo u kakvu tragediju nas je to uvelo. Tu istu politiku je nakon 50 godina obnovio Franjo Tuđman dogovorom o podjeli Bosne i Hercegovine sa Slobodanom Miloševićem, a tragedija koja je nastala iz ovog sporazuma, a to je zajednički rat Srba i Hrvata protiv Bosne i Hercegovine, nastao je ne nakon prisvajanja bosanske teritorije, nego kao metoda njenog osvajanja.

Sramna uloga

Pri tome je Tuđman odigrao sramnu ulogu. Prvo je zatražio od Hrvata da glasaju za neovisnost BiH, a kada je neovisnost proglašena, a Srbi ostvarili prijetnju da će istrijebiti zbog toga Bošnjake i vojno napali zemlju, naložio je Hrvatima da ne brane cijelu teritoriju svoje države, nego samo one krajeve koje je s Miloševićem dogovorio kao hrvatski plijen zajedničkog napada. Tako u Bosni i Hercegovini nije ni bilo rata između Srba i Hrvata i Srbi su mogli slobodno da operiraju uz pasivni odnos hrvatskih vojnih snaga, mada su Srbija i Hrvatska formalno tada bile u ratu.

Agresija hrvatskih vojnih snaga i secesija Hrvata u BiH su najsramniji dio tužne historije ostvarivanja pune neovisnosti hrvatske države. I sada, ako postoji neka socijaldemokratska stranka, ako je istinoljubivost i moralnost dio njene političke koncepcije i ideologije, tada je nemoguće da jedan lider socijaldemokratije govori na način kako je to činio Milanović, jer ako nešto u BiH nije uredu, a svakako da nije, onda su to, prije svega, one stvari koje su kao nenormalne i haotične iznudile srpska i hrvatska agresija na našu zemlju i zahtjevi Tuđmana i Miloševića kod stvaranja mirovnog sporazuma.

Oni su u mirovni ugovor unijeli načela vladavine koja je isključivo nacionalno definirana, koja onemogućava normalno funkcioniranje bosanske države i tako stvaraju utisak da Bosna i Hercegovina i nije moguća kao država, što su samo stari i već viđeni i prokušani ciljevi srpskog i hrvatskog nacionalizma.

Stoga bi kritičar tih elemenata i stanja koje njihovo djelovanje proizvodi, a koje pogađa prije svega građane BiH, ako je pošten, morao da podvrgne kritici tvorce tih nenormalnosti, agresiju njegove države na Bosnu i Hercegovinu i pritiske koje su sve vlade Hrvatske i svi njeni političari vršili na Bosnu i Hercegovinu i njene političare, podržavajući apsurdan stav o konstitutivnosti naroda kojim se konstitucija, odnosno nastanak BiH veže samo za pristanak tih naroda, kao da ona nije postojala prethodnih hiljadu i više godina. I, kao da u njoj kao konstanta njenog postojanja ne žive njeni građani koji se ne mogu svoditi na tri nacije posebnim, kao i pravima Hrvatske da se brine o Hrvatima i s njihovim predstavnicima komunicira mimo države Bosne i Hercegovine i o bosanskim Hrvatima kao hrvatskoj dijaspori.