Ministar policije Delimustafić koji novinarima dijeli ilegalne pištolje, s jedne, i bivši ministar sigurnosti i lider vladajuće stranke Radončić koji “legalno” bira sudije koji će mu suditi, sa druge strane: ista su ta dva para rukava luđačke košulje kriminala, bezvlašća, urušavanja institucija, koji nam nisu navukli stranci, nego, naprotiv naše “elite”, predratne, ratne i ove današnje, najdemokratskije…
Piše: SENAD AVDIĆ
Godina koja se bliži svom kraju počela je i završila – hapšenjima koja su, kako se to kaže, “izazvala veliki interes javnosti”: “Odčepljena” je ova 2016. godina hapšenjem i višemjesečnim pritvaranjem Fahrudina Radončića, kontroverznog bisnismena, lidera Saveza za bolju budućnost i bivšeg ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine, a “zavezana” hapšenjem (u Hrvatskoj) Alije Delimustafića, opet, “kontroverznog biznismena” i bivšeg ministra policije Bosne i Hercegovine.
Budući da do prije nekoliko godina nije postojalo državno ministarstvo sigurnosti, moglo bi se reći da su Radončić i Delimustafić obavljali istu funkciju u različitim (a zapravo istim) sistemima i vremenima.
Ne završavaju se na tome po podudarnosti, pa i upečatljivoj isprepletenosti, sudbina dvojice “kontroverznih biznismena” i “bivših ministara”. Delimustafiću se prvi put nakon rata sudilo (prije rata, dok još nije bio ministar policije nije bio suđen, ne zbog nevinosti, nego usljed nedostatka dokaza) zbog krivičnog djela koje, u mnogim elementima, podsjeća na prirodu krivičnog djela zbog kojeg se sudi Radončiću.
Bivši ministar policije (a u ratu i trgovine, što se često ne navodi u njegovoj političkoj biografiji) Delimustafić je prije dvadeset godina u Njemačkoj okupio zločinačku organizaciju sa ciljem kidnapiranja i mučenja
Hercegovca Kasima Bjelavca, muža bivše Delimustafićeve ljubavnice.
Za zločin nad Bjelavcom u Njemačkoj je suđen i osuđen Samir Bejtić, jedan od najokrutnijih dželata ubica iz falangi Mušana Topalovića Cace. Delimustafiću, kojeg je potraživalo i njemačko pravosuđe, se sudilo u Sarajevu za “podsticanje na krivično djelo“, osuđen je na 4,5 godine zatvora koje je proveo što u bolnici, što u zatvoru polutvorenog tipa.
NIJE LJUBOMORA, AL’ IPAK RECI…
I Radončićeve nevolje sa pravosuđem ishodište imaju u problematičnim, muško-ženskim aferimima iz prošlosti, natopljenih osvetoljubivom ljubomorom.
Optužnica za “pritisak na pravosuđe” zbog čega je uhapšen i zbog čega mu se (skupa sa jatacima) sudi pred Sudom BiH, posljedica je njegovog straha od svjedočenja Azre Sarić, ljubavnice Ramiza Delalića Ćele, likvidiranog u nerazrješenom zločinu iz 2007. u Sarajevu.
Sarićka je o likvidaciji svog dečka Ćele trebala svjedočiti pred sudom u Prištini na suđenju Naseru Kelmendiju kojem se taj zločin pripisuje. Ali, ne samo Kelmendiju, nego i njegovoj, kako tvrdi Specijalno kosovsko tužiteljstvo “zločinačkoj grupi” koja uključuje i Fahrudina Radončića.
Radončićev motiv da dohaka Delaliću tužitelji nalaze u ratnoj avanturi Delalića i kasnije Radončićeve supruge…
(Nije nezanimljivo podsjetiti da su Samir Bejtić, Delimustafićev plaćenik i Cacin koljač, i Ramiz Delalić Ćelo bili uhapšeni, pa oslobođeni, u jesen 1993. godine u akciji “Trebević 93”)
Mnogo je, više nego što se na prvi pogled čini, stvari koji povezuju Aliju Delimustafića i Fahrudina Radončića. I za jednog i za drugog su, i pozvani i nepozvani, tvrdili da su, pred početak agresije, na javnu i političku scenu Bosne i Hercegovine “gurnuti” iz iste centrale – Kontraovještajne službe JNA, zloglasnog KOS-a.
I jedan i drugi su za javnu sliku, ali i za druge poslove, koristili vlastite medije; Delimustafić ratne i poratne “BH Dane”, Radončić “Dnevni avaz”. (Među kojima, naravno, ima mnogo više različitosti nego sličnosti).
Ne treba nikako iz vida gubiti ni ulogu sveprisutnog Senada Šahinpašića Šaje, koji se u Njemačkoj vrtio oko Delimustafića u vrijeme kidnapiranja Bjelavca, a oko Radončića u vrijeme likvidacije Delalića.
(Šahinpašića tužitelji na Kosovu svrstvaju u istu zločinačku grupu sa Kelmendijem i Radončićem.)
PIŠTOLJ IZ KOVERTE
U slobodnim interpretacijama moglo bi se reći kako je Fahrudin Radončić zapravo moderna, ovovremenska, naoko emancipirana verzija Alije Delimustafića. Procese krimininalizacije države, odnosno njenog najosjetljivijeg dijela policijsko-obavještajnog, čiji je pionir Delimustafić (naravno uz hrvatske i srpske partnere iz tadašnjeg vrha RMUP-a, Momčila Mandića, Miću Stanišića, Brunu Stojića, Branka Kvesića…), Radončić je nastavio, proširio i produbio na “legalniji”, “transparentniji”, demokratičniji način.
Dok, recimo, Delimustafić važne ljude u pravosuđu (sutkinju Lejlu Fazlagić, primjerice) korumpira stanom čiji je on vlasnik, Radončić ih časti i nagrađuje državnim foteljama i budžetskim novcima za članove njihovih familija.
Da bi ova rubrika ipak imala kakav-takav blagdanski, novogodišnji “šmek”, prisjetiću se intervjua kojeg smo rahmetli Mensur Čamo i ja radili za novogodišnji broj “Slobodne Bosne” prije tačno 25 godina (jebote, frtalj stoljeća!) sa tadašnjim ministrom RMUP-a Alijom Delimustafićem i Vitomirom Žepinićem, njegovim zamjenikom.
Delimustafićev informativno-propagandni tim (Zoran Milanović, Senad Pećanin, Nermin Ruvić…) je ministra i njegovog zamjenika Žepinića uspješno brendirao kao moderne “Boru i Ramiza”, profesionalce i braću po borbi za pravednu stvar i protiv nacionalizma. (Naravno da se u to vrijeme nije znalo za “brendiranje”, kao ni PR-ove, ili, nedao Bog, „speen doktore”!).
Na završetku intervjua ministar Delumustafić je za Mensura i mene imao prigodan blagdanski poklon: dva nova-novcata, dražesna, pištolja zapakovana u žute koverte! Kasnije smo vidjeli da uz pištolje nije bilo dozvole za njihovo nošenje. Nešto kasnije mi je Smiljko Šagolj rekao da kad je njega ministar policije Duško Zgonjanin odlikovao pištoljem, za doprinos bezbjednosti i općenarodnoj odbrani, na “utoki” je bila ugravirana posveta, datum, potpis ministra. Dozvola se podrazumijevala.
Ministar policije Delimustafić koji novinarima dijeli ilegalne pištolje, s jedne, i bivši ministar sigurnosti i lider vladajuće stranke Radončić koji “legalno” bira sudije koji će mu suditi, sa druge strane: ista su ta dva para rukava luđačke košulje kriminala, bezvlašća, urušavanja institucija, koji nam nisu navukli stranci, nego, naprotiv naše “elite”, predratne, ratne i ove današnje, najdemokratskije…
Očito je da kada se u Daytonu dijelila luđačka košulja za BiH, Bošnjaci su ostali kratkih rukava!
(SLOBODNA BOSNA)
