“Večernji list” koji je proteklih mjeseci zdušno bio na strani protivnika uvođenja novog poreza na igre na sreću, te potiho držao stranu kladioničarskom lobiju, u izdanju od nedjelje, 18. decmebra, što je vrlo znakovito, objavio je na dvije strane nekoliko tekstova koji ukazuju na ovaj porok.
Pod zajedničkim nadnaslovom “Liječenje od ‘nove’ ovisnosti”, tematski je obrađeno ovo društveno zlo, a između ostalog, prenesen je i stav psihologa Marka Romića, voditelja Kluba liječenih ovisnika o kocki iz Mostara, koji je poručuje da je “Ovisnosat o kocki u nekim aspektima gore od one o drugi”.
Također, “Večernjak” je objavio i ispovijesti “ovisnika”, a mi prenosimo “priču ovisnika 3” u kojoj se navodi:
“Imam 21 godinu i student sam. Moji prvi koraci s igrama na sreću počeli su još kad sam bio jako mlad, kada sam s ocem koji je bio u vodstvu jedne kladionice često tamo igrao, išao s njim na posao i upoznavao sve to bolje. Odmalena sam volio i pratio sve sportove pa mi je kladionica predstavljala zabavu.
U početku sam ju igrao vikendom, poslije i nekim radnim danima, a u posljednje vrijeme skoro svaki dan, od hokeja do bejzbola. Također pored moje osnovne škole nalazile su se kladionice koje su puštale unutra i djecu. Često sam znao s prijateljima iz škole zalaziti u njih na odmoru, a i poslije škole. Često sam na tim mjestima trošio i novac koji sam morao vratiti roditeljima, ili za koji sam morao kupiti nešto, ali sam se većinom snalazio ili pokrivao. Nekoliko puta su roditelji saznali da sam bio na tim mjestima od mog brata ili nekih prijatelja i nalazili listiće od kladionica, a ja sam lagao da sam tu ušao zbog prijatelja i da ne igram, a da listići nisu moji. Kada bi se to saznalo da sam potrošio neki neki njihov novac, priznao bih im i obećao da više neću igrati i uvijek sam bio uvjeren da sam završio s tim i uspijevao bih po nekoliko mjerseci ne kockati, no uvijek sam se nakon određenog vremena vratio starim navikama.
Prije četiri mjeseca zamolio sam oca da mi da novac kako bih s prijateljima otvorio igraonicu u naselju. Nakon silnog nagovaranja otac je pristao uz uvjet da tu neće biti ničega vezanog uz kocku. Od samog početka igraonica je radila dobro i svaki dan smo kod prijatelja ostavljali određen dio novca za režije, a ostalo podijelili. Većinom poslije našeg sastanka otišao bih u kladionicu i odigrao listić, navečer. Kad bih u većini slučajeva pao nesretno, većinom u 90. minuti, uzimao bih tuđi novac i išao se “vaditi”.
I to sam uspješno pokrivao sve do jednog dana kada sam morao platiti 500 KM za stolice koje smo kupili, a ja sam igrao kladionicu i na kraju taj novac izgubio. Nisam nikome htio priznati, mislio sam se nekako izvući kao što sam dosada, iako ti nije bilo “vađenje” nego pokrivanje starih dugova, a stvaranje novih.
Brat je slučajno saznao da stolice još nisu plaćene i zovnuo me. Pokušao sam lagati i moliti ga da me ne izda nikome, da ću to vratiti, da imam neki novac koji su mi dužni. No, nije me poslušao i zovnuo je oca koji nije bio u gradu. Kada je došao, sve sam mu priznao i zatražio od majke da mi potraži pomoć dok još nije kasno, jer sam sva silna obećanja da ću prestati uvijek pogazio.
Majka je razgovarala sa dr. Romićem i dogovorila sastanak s njim. Preporučio mi je da dođem u klub.
Već dva mjeseca ne igram igre na sreću, osjećam se dobro i siguran sam da uz čvrstu volju i pomoć kluba neću više nikada ni igrati”, piše “Večernji list”.
FAKTOR.BA
