Stara rudnička parnjača, popularni “ćiro”, koji je 1998.godine otpuhtao u historiju kakanjskog zavičaja, sada se vraća na lokaciju sa koje je tokom posljednje vožnje stupajući na most izašao iz gradske jezgre Kaknja.
Naime, u subotu 19.novembra 2016.godine, “ćiro” će na velikoj labudici biti prevezen od stare rudničke direkcije do dvorišta Osnovne škole “Hamdija Kreševljaković” Kakanj gdje će, na mjestu gdje je nekad bio njegov kolosijek, trajno ostati da podsjeća na čuvenu prugu života koja je nekad presijecala gradski dio Kaknja.
“Ćiro” je poklon RMU Kakanj Muzeju Kaknja, tako da će brigu o lokomotivi od sada voditi kakanjska muzejska ustanova.
“Ćiro” je nakupio godina, ali se dobro drži i poprilično je težak, tako da njegov transport od stare direkcije RMU ulicom Alije Izetbegovića zahtijeva angažiranje velike labudice, ali i posebne mjere koje će poduzeti policija.
Stoga, obavještavamo građane da će u subotu 19.novembra, u ranim jutarnjim satima, u periodu između 6:00 i 8:00 sati, biti izvršen prijevoz stare lokomotive ulicom Alije Izetbegovića u suprotnom smjeru u odnosu na aktuelni režim saobraćaja. Posao će biti realiziran uz asistenciju policije tako da sve učesnike u saobraćaju molimo da obrate pažnju na znakove koje daju ovlaštena službena lica.
Rudnička parnjača je posljednji put kroz gradsku jezgru, praćena škripom vagona i pogledima znatiželjnika, otpuhtala u historiju 18. jula 1998. godine.
Vremeplov: Pruga života
Pruga duga koliko i kakanjska ulica. Pruga smetnji svih Kakanjaca. Naime, ona svima smeta, jer tračnice prolaze kroz središte gradića, naseljenog sa obje strane. Ali, ujedno, to je pruga života i potreba ne samo radnika, nego i cijelog Kaknja.
Neugodna je. To niko ne poriče. Čak ni oni koji na njoj zarađuju svoj hljeb. Svaka željeznička kompozicija, koja prođe ovim industrijskim kolosijekom, bude, manje-više, propraćena uzdasima i negodovanjima. Nije ni čudo. Kad prolaznici ostanu umotani u guste slojeve dima i osuti, ponekad garom, koje, svakodnevno, izbacuje mala i velika lokomotiva (ovdje zajednički ima i uzani i normalni kolosijek) na sve strane, lijevo i desno, a to znači i na ulicu i u obližnje stanove.
Od nje su počađile ulične svjetiljke i fasade novogradnji. Najveći neprijatelj je noćnog sna susjednih građana. Svako njeno brektanje i svaki prodorni pisak prodire duboko u snove stanovnika Ulice Stanislava Traupa.
Međutim, kakanjsko „zlo“ staro je gotovo kao i Rudnik, odnosno kao Stara, oronula separacija. Bez nje se život i proizvodnja Rudnika ne bi mogla ni zamisliti.
Svakoga dana, mjeseca i godine ovom kratkom prugom, dužine tri kilometra, klize prema Željezničkoj stanici, a odatle po čitavoj zemlji, vagoni sa tonama našeg uglja.
Ugalj, taj crni biser mračnog podzemlja, tek što ugleda dan, prođe kroz mnogo „komisija i kontrola“, dok ne dobije „vizu“ za široku potrošnju. Na leđima ove pruge on odlazi u „bijeli“ svijet, a prodorni zvižduci lokomotive, kao da u njegovo ime šalju posljednji pozdrav rođenom gradu, čija su njedra puna njega, a odakle se on odvaja i postaje nasušni hljeb stanovnika u ovom kraju.
Nekada su potrebe Rudnika i čitavog grada bile mnogo manje. Proizvodnja nije postizala ovako velike razmjere. Tada su se i kroz Kakanj provlačile dvije trake uzanog kolosijeka, na kojima su, svakodnevno, „krstarile“ male lokomotive, „čađare“. Ali, novim vremenom, potrebama i perspektivama (a to je bilo poslije rata) stvarali su se i novi profili. I mala, uzana kakanjska pruga dostigla je razmjere širokog kolosijeka. Zar to ne zvuči pomalo simbolično, jer to su, sada, kolosijeci života.
