Ređib Ređo Husika, sin Osmanov i Zumretin, rođen je 20. januara 1960. godine u Mramoru, općina Kakanj. Bio je dobrovoljac u TO Kakanj, nadporučnik, komandir čete u 7. muslimanskoj viteškoj oslobodilačkoj brigadi. Prošao je brojna ratišta širom BiH, a bio je učesnik najvećih oslobodilačkih akcija Armije R BiH poput oslobađanja Vlašića, Vozuće, obronaka Ozrena… Poginuo je 25. septembra 1995. godine prilikom oslobađanja sela Gajići koje se nalazi na području općine Maglaj.
Ukopan je u rodnom Mramoru.
Prije Odbrambeno-oslobodilačkog rata bio je radnik Željezare “Zenica”.
“Saborci su ga voljeli i poštovali, znali su da se u njega mogu pouzdati u svako doba dana i noći. Ređibje uvijek takav i bio. U miru oslonac za porodicu, u ratu za saborce. Bio je rođen za to. U centru vojnih škola završio je kurs za komandira čete u periodu od 1. do 25. augusta 1995. godine. Tu dužnost je ponovo preuzeo pri povratku sa kursa u 7. muslimanskoj brigadi. Živio je za svoju porodicu, suprugu Đemilu i kćerke: Arminu, Jasminu i Aminu. Želio je da njegove kćerke, ali i sva djeca u BiH, rastu u slobodnoj zemlji. Za tu slobodu dao je i svoj život. Generalštab A R BiH, 15. aprila 1996. godine,posthumno ga je odlikovao “Zlatnim ljiljanom“, zapisano je u knjizi “Kakanjski šehidi i poginuli borci 1992-1995” autora Dženana Kubata.
Ređib kao da je predosjećao da će poginuti. Pred povratak na ratište nakon kraćeg odsustva obišao je komšije sa kojima se najviše družio, a nakon ispraćaja ispred svoje kuće nekoliko puta se okretao da još jednom pogleda svoje djevojčice, suprugu i majku. Ubrzo je stigla tužna vijest.
