Ideja o izgradnji Cementare u Kaknju pokrenuta je još 1947. godine kada je tadašnja bosanskohercegovačka Vlada donijela odluku o izgradnji kakanjske Cementare. Odavno se znalo da je okolina Kaknja bogata sirovinom za proizvodnju cementa. Poslije Drugog svjetskog rata, u vrijeme obnove ratom porušene zemlje, najpotrebniji je bio cement. Međutim, bilo je to vrijeme kada je bilo teško obezbijediti sredstva za takvu investiciju, a još teže dolare za uvoznu opremu. To je, najvjerovatnije, bio razlog zašto tada nije započela izgradnja Cementare.
Gradnja Tvornice cementa u Kaknju ponovo je aktuelizirana šezdesetih, pa onda i sedamdesetih godina. I svaki put problem su bila sredstva, krediti i vlastito učešće investitora. Kada je u to vrijeme donesena odluka i kad su date garancije banaka za zajam, uloga generalnog investitora povjerena je Srednjobosanskim rudnicima u Zenici. Ali, u to vrijeme ponovo je zavladala kriza uglja pa rudari, što je sasvim razumljivo, nisu bili u mogućnosti obezbijediti dio sredstava za vlastito učešće investitora u izgradnji. Nakon toga, tu ulogu preuzima Građevinsko-industrijski kombinat Hidrogradnja iz Sarajeva, kolektiv koji je postao generalni investitor i glavni izvođač radova na izgradnji Tvornice cementa. I tako, u proljeće 1974. godine, počela je da se realizuje ideja iz vremena obnove i izgradnje naše zemlje.
Aprila 1974. godine udareni su temelji Tvornice cementa Kakanj. A kad je krenulo radilo se veoma brzo. Građevinci Hidrogradnje kojima je to bio prvi objekat ovakve namjene u njihovoj, inače bogatoj, graditeljskoj praksi, u rekordnom vremenu su završili svoj dio posla. Ubrzo je otpočela i ugradnja opreme, i to rumunske proizvodnje koja je tada predstavljala posljednju riječ tehnike.
Uporedo sa izgradnjom Cementare pripremljeno je i izvorište sirovina na Grebenu i industrijska cesta za prevoz sirovina do spremišta u Tvornici.
Tvornica cementa Kakanj, nakon šestomjesečnog probnog rada, 15. decembra 1978. godine na svečan način puštena je u redovnu proizvodnju. U prvim godinama rada kapacitet Tvornice je iznosio 600.000 tona godišnje.
18. septembra 2000. godine održana je Skupština dioničara Tvornice cementa, čime je i zvanično završena privatizacija toga preduzeća. Na Skupštini je izabran Nadzorni odbor, usvojen Statut i drugi akti. Time je većinski vlasnik Cementare, “HeidelbergerCement” iz Njemačke, i zvanično ušao u preduzeće.
