Esej maturantice Emine Bajtarević: O GIMNAZIJI I MLADOSTI

O gimnaziji i mladosti

(esej maturantice Emina Bajtarević)

Da je svaki kraj novi početak, fraza je odveć korištena da bi nešto značila, a previše neodređena da bih je uzela za istinu u ovom slučaju. Može se odnositi na bilo šta: prijateljstvo, staru hemijsku, dan ili noć. A onda, može biti kraj jedne etape školovanja, no, da budem iskrena, nisam dobra sa završecima, i podnosim ih onoliko dobro koliko učenici podnose prve testove iz matematike. Bježim, odbijam, mislim da ima nade za bolje, trgam se iznutra dok izvana poričem, bespomoćna da ijednom riječju promijenim bilo šta. Gimnazija je, za mene, kao i bilo šta drugo; ona je entitet, jedinstvo, spoj sebi svojstvenih karakteristika s kojima sam itekako trebala uspostaviti neki održiv odnos. Uspjela sam, do te mjere da je od „šta“, moja gimnazija prerasla u „ko“; od straha u sigurnost, od objekta do prijatelja.

Imati dom izvan svog doma je lijepo, a voljeti taj dom kao vlastiti je još ljepše. Prvobitna je misao, ipak, bila da gimnazija postoji da me mrzi. Ciljano je tu postavljena, kao avet iznad mene, da me natjera da se osjećam loše zbog neuspjeha, loše zbog uspjeha (za kojeg bih radila više nego očekivano), loše zbog podočnjaka u pola šest ujutro jer, eto, gimnazija voli da učim; loše zbog sitnog, iritantnog rukopisa koji je na tabli još više nedefinisan, loše zbog znanja koje se isticalo u pojedinim oblastima, jer to je nerijetko tumačeno kao želja za ličnim isticanjem, te užasno zbog tri prethodne godine u osnovnoj školi koje su me, zbog velike borbe tokom mog zabrinjavajućeg zdravstvenog stanja, spriječile da idem na takmičenja iz matematike i fizike, što sam jedno vrijeme smatrala apsolutno poražavajućim za odličnog učenika.

Ne samo da sam mislila da ne pripadam gimnaziji, mislila sam da ne pripadam igdje. To je za sobom izrodilo misao da zapravo niko od nas ne pripada tu, jer – kakve su ono ocjene? – ali išli smo dalje, i kad je gimnazija vukla mi smo povlačili nazad, pa je balans postojao, tanak poput nekih prolaznih ocjena. Vagalo se između straha i sreće, trideset sendviča na odmoru koje predsjednik razreda nosi među svojim ručerdama kao vreće uglja i testa iz hemije kojeg smo morali ponavljati a onda ga uradili gore nego prvi put.

Ako išta, uvijek se imalo kome okrenuti i uputiti osmijeh, dobivajući ga nazad. Uz svu zbunjenost koju je za sobom dovela nova, srednja škola – pri čemu moram dodati da bi Camusov Mersault mogao naučiti stvar ili dvije od nas o egzistencijalnoj krizi – dobro je došlo opustiti se s vremena na vrijeme, što smo uspijevali upravo na časovima gdje smo hinjili da radimo nešto. Bili bi to predivni historija i muzičko, koji su bili utočište od mračnih odaja gimnazijskog zamka. Naklon Napoleonu i Mozartu, zbog njih se nikada nisam osjećala loše.

Neko mi je trebao reći, a vjerovatno jeste ali nisam slušala, da je prvi korak bio naviknuti se na to da se za ocjenu treba uraditi nešto više od pukog iščitavanja, a onda se naviknuti na to što treba da se radi. Moram priznati da je bilo otkrovenje uvidjeti koliko odnos sa profesorima igra važnu ulogu u spoznavanju te ključne stavke. Ako gimnazija ima srce, kao što danas vjerujem da ima, onda su profesori njeni otkucaji, i, u skladu s tim, ništa nije tužnije od ljutog profesora i srećnije od tog istog, ali nasmijanog.

Shvatiti da je sistem našeg cjelokupnog školovanja zamršen kao sve one etape matematičke funkcije razjašnjava da su i profesori ubačeni u tu mašineriju sa jednakom zbunjenošću kao i mi, jer svake godine dođe stotinu novih duša o kojima moraju da vode računa, a to je tako mnogo u odnosu na petnaest ljudi s kojima se svaki učenik pojedinačno upoznaje, četiri godine svoga školovanja.

Dakle, ne samo da smo dijelili isti prostor, iste glupave šale, razrednog zabavljača i isti vremenski tok u beskrajnom univerzumu, nego smo zapravo očekivali i plašili se istog; loša ocjena je objema stranama poraz, nepodnošljiv odnos sa učenikom je gubitak, i tako u nedogled. Pa zašto onda da otežavam sebi i tim dobrim, vjerovatno umornim ljudima, i ne počnem gledati na gimnaziju kao na nešto pitomo, a ne prijeteće?

Jer ako će mi išta nedostajati, osim prve smjene koju još uvijek ne mogu da prežalim – jer postojimo i mi čudaci koje alarm u pet sati ne pretvara u konzumatore anti-depresiva – su definitivno ti profesori. Možda jer sam u njima tražila – i našla – produženu roditeljsku figuru, ili su me, ne znajući, motivisali da učim manje a kvalitetnije. Nije poenta zagnjuriti glavu u knjigu i voditi rat sa datumima i formulama. To se treba naučiti poštovati, voljeti. Neko od nas će jednog dana da predaje isto.

Doista, drugi razred, onaj koji već generacijama drži etiketu najtežeg, za mene je prošao najjednostavnije. Tad sam voljela i Indoneziju, i genetiku, i alkane, alkine, alkene, i polinome i eksponencijalne jednačine – za to već ne znam šta mi je bilo, još uvijek sam zabrinuta – i sunce koje bije kroz prozore dok pišemo (prepisujemo) neki test, a profesor geografije kaže, uz smiješak, da su padavine prestale vani, ali se implementirale u razred. Vjerovatno najbolja aluzija na avgust, mada vjerujem da ću se uvijek pozivati i na onaj zlatni savjet profesora filozofije – dođite sebi dok još imate kome.

Budući da je ovo neka vrsta posljednje riječi koje mogu da uputim svojoj gimnaziji, želim da napomenem da će mi stvarno, stvarno nedostajati taj veseli cirkus obaveza i druženja, pa ako i izuzmem profesore i svoje ocjene, ostaju četiri godine koje su oformile osobu koja ovo govori. Četiri godine smijeha. Četiri godine čuđenja kako je nedostajao jedan bod manje da dobijem jedan na testu iz fizike. Četiri godine radosti kada je zakazana prezentacija na nekom od predmeta, pa one sitne greške: Andolija, fotografija Amazona umjesto Nila, uvod u računarsku „fiku“, enženjer, i brojne druge. Takve se stvari vole, i takve se stvari pamte.

Četiri godine su bile dovoljne da zanemarim četiri godine provedene kod nastavnika u osnovnoj školi, ili da barem prebolim njihov kraj, no iskreno se nadam da sve godine fakultetskog obrazovanja koje dolaze neće načiniti gimnaziju išta manje važnom, jer je stvarno zaslužila da je nazovem, ako je već tolika avet, najdražesnijom aveti na svijetu.