Forum teatar!
Organiziran je za učenike kakanjske Gimnazije od strane UG Altrnative Kakanj uz podršku In fondacije u BiH, Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke i Općine Kakanj.
Ovaj put učesnici su učenici IV razreda kakanjske gimnazije. Bilo je izazovno i zanimljivo raditi sa sjajnom grupom mladih ljudi koji su pokazali da dobro razumiju stanje bh. društva i svoju poziciju odnosno mogućnosti, prijetnje i izazove u sadašnjost identifikujuci jasno prepreke I strahove za budućnost.
U uvodnom dijelu Maksuma Topalovic, direktorica UG Alternative Kakanj iskoristila je priliku približiti učesnicima ulogu NVO sektora u bh.društvu, onu kakva jeste I kakva bi trebala biti .
Voditelji Forum teatra Esmin Brodlija, dipl. psiholog I gestalt psihoterapeut i Mirza Bajramović, akademski glumac sa zadovoljstvom su facilitoirali process forumovanja često i sami sudjelujuci u diskusiji iz pozicije ne samo facilitatora već i aktivnog učesnika.
Sjajne scene, dobro udentifikovani uticaji na razvoj mladih i rayumijevanje potreba za promjenom samo su neke od karakteristika Forum teatra održanog 16.12.2016. u Omladinskom centru Kakanj, Organizator UG Alternative zahvaljuje se menadymentu kakanjske gimnazije na suradnji u organizaciji ovog Fouma.
Inače, Forum teatar ili Teatar potlačenih je forma interaktivnog pozorišta čiji je tvorac brazilski reditelj i aktivista Augusto Boal. Nastao je 1971. godine sa specifičnim ciljem da se bavi lokalnim socijalno-političkim problemima, dok se danas koristi u uspostavljanju svih vrsta društvenih dijaloga.
U Evropi se proširio i postao vrlo prisutna forma primjenjenog pozorišta. Kroz razvoj tehnike, uočeno je da se sve forme Teatra potlačenih, nezavisno od toga gdje su nastale, mogu razvijati i koristiti u svim dijelovima svijeta, jer predstavljaju univerzalan oblik izražavanja i transformacije. Teatar potlačenih je bio korišten od strane seljaka/nki i radnika/ica; kasnije, od strane učitelja/oca i studenata/ica; sada i od strane umjetnika/ica, socijalnih radnika/ica, psihoterapeuta/ica, nevladinih organizacija.
Na početku je korišten u malim, skoro skrivenim mjestima, sada na ulici, u školama, crkvama, poslovnim zgradama, pozorištima, zatvorima…
Teatar potlačenih je, system interaktivnih radionica koji omogućava ucesnicima da radeci na sceni, analiziraju situaciju u kojoj se nalaze I definiraju potrebne korake u procesu promjena odnosno rješenja.
Esmin Brodlija, diplomirani psiholog I gestalt psihoterapeut i jedan of facilitatora u svom osvrtu na sinocnji Forum teatar kaze
Vjerujem da se ovaj forum teatar sa mladim ljudima pokazao kao odlična prilika da spoznamo kako mladi gledaju na svoje okruženje ali i šta im to predstavlja probleme u svakodnevnici… Sam početak forum teatra, i predstavljanje učesnika i osobina kojima se ponose ukazivao je da će problem na kojem će željeti raditi biti plod zrelog razmišljanja i pogleda na sadašnjost.
Samo iznošenje problema ukazivalo je na jednu zabrinutost, strah, tjeskobu zbog onoga što mladi ljudi rade u sadašnjosti i što ih očekuje u budućnosti, ali i jednu frustriranost zbog toga što odluke drugih utiću na ono što ih očekuje u budućnosti. Mogla se primjetiti zabrinutost zbog ogromnog uticaja sredine (roditelja, društva, obrazovnog sistema, broja nezaposlenih, broja stručnih osoba na birou za zapošljavanje, tržišta rada…)
Postavljanje scene u kojoj su kao elemente postavili društvo, odluku, individuu-vlastito ja, strah, vlast i kompromis, prikazao je jednu konfuziju među elementima, nemogućnost da društvo vidi individu od straha, odluke, kompromisa, vlasti. U sceni se može primjetiti da kompromis stoji na mjestu s kojeg nije povezan niti sa jednim elementom u sceni, odnosno da kopromis uopće nema svrhu…
Kada su statue, koje su predstavljale navedene elemente u sceni, dobile glas onda je konfuzija bila još i veća, a što se moglo primjetiti jeste da je strah taj koji odvaja individuu od odluke, i ne dopušta mu da donese odluku, dok društvo od obećanja koja je vlast izricala nije moglo da čuje nikog drugog, niti reaguju na krik koji je ispuštla individua, a samo društvo je bilo gotovo pa nijemo, odnosno tiho i bez namjere da učini ili promjeni nešto…
Gledajući cjelokupnu scenu reklo bi se da ovi mladi ljudi stanje u našem društvu vide kao konfuzno, sa puno straha ali i tuge, nerazumijevanja, sreće vlasti, izostanka cjelovitosti i jedinstvenog cilja, gdje se individua zbog straha ne usuđuje donijeti vlastitu odluku, a od društva ne dobija podršku da tako nešto napravi, dok je vlast usmjerena na umirivanje društva i davanje obećanja.
Utopijska varijanta pokazala je kako mladi ljudi vide da se stanje u društvu može poboljšati kroz jedan drugačiji raspored gore navedenih elemenata i to na način da će individua biti u centru postavke, sa odlukom ispred sebe, a strahom, koji je prerastao u podršku, i društvom pored sebe a vlašću u pozadini koja im svima zajedno pruža podršku. U ovoj sceni kompromis je također dobio svoje mjesto, i to na način da je postao veza između individue i vlasti, što je individui i društvu velika podrška u donošenju značajnih odluka… Ova postavka ukazuje na to da mladi kao rješenje problema vide veću podršku individui od strane društva i vlasti, te kompromis između vlasti i individue kao dijela društvene zajednice…
