Iz arhiva: Obraćanje načelnika Nermina Mandre na komemoraciji za 4 kakanjska rudara koji su poginuli u jami Begići-Bištrani (15.oktobar 2015.godine)

12109206_1070871642937225_2215345107837542081_n-660x330

Poštovane porodice tragično stradalih rudara, cijenjeni predstavnici JP „Elektroprivreda BiH“ i ZD RMU Kakanj, uvaženi predstavnici institucija, cijenjeni rudari, dragi sugrađani,

već desetljećima traje borba Kakanjaca sa surovom prirodom u dubokim rudarskim jamama. Jame su naša sudbina, one donose i svjetlo i mrak, one donose i život i smrt, i sreću i tugu. Narodu ovdašnjeg kraja je sudbinski predodređeno da se bori za što veće količine iskopanog uglja i otvaranje novih jama bez kojih nema egzistencije na ovim prostorima, a opet te jame znaju donijeti i neizmjernu tugu i veliku tragediju.

I tako godinama traja životna borba kakanjskih rudara.

Naša bol danas je ogromna i takva bol nikada ne prolazi. Na ovim kakanjskim prostorima tuga je konstanta. Kakanj je zbog rudarskih nesreća tugovao kroz cijeli 20. vijek, a evo i nova vremena donose novu bol i tragediju. U Kaknju gotovo da nema porodice čiji bliži ili dalji srodnik nije stradao u Rudniku kroz stoljetnu historiju rudarstva na ovim prostorima.

Ali opet ovdašnji narod uvijek smogne snage da podigne čelo i nastavi ustrajno savladavati teške životne izazove i iskušenja. Motivacija za uzdizanje se pronalazi u novim naraštajima koji dolaze. Djeca i mladi su inspiracija i razlog zbog kojeg se uvijek i iznova Kakanjci vraćaju svojim jamama i nastavljaju borbu sa surovošću prirode. Naše opredjeljenje je jasno, svi zajedno imamo obavezu vrijednim radom generacijama koje stasaju ostvariti i na koncu ostaviti bolje uslove za život.

Mi u Kaknju nemamo more, nemamo hidroelektrane, naš grad nije administrativni centar, turizam ne može biti primarni izvor naše egzistencije kao u nekim drugim gradovima. Nama je Bog dao ugalj i kamen, pa je ljudima ovog podneblja valjalo i danas valja u kamenolome i jame po hljeb. Takva je sudbina ovdašnjeg čovjeka.

Brojne tragedije pogađale su ovaj kraj, ali se u tom bolu u Kaknju iskovala neviđena solidarnost kakva se u današnjici pomalo gubi u nekim velikim centrima u kojima užurbana svakodnevnica i moderne tehnologije preuzimaju primat u odnosu na istinske ljudske vrijednosti.

Kakanj je grad u kojem ljudima ne treba davati upute da svoje aktivnosti prilagode danu žalosti. Na vijest o tragičnom stradanju rudara nastao je muk i tišina među 40.000 građana Kaknja, ali i među brojnim ljudima koji ne žive ovdje, ali kakanjski zavičaj nose u srcu.

U mislima i molitvama građana Kaknja danas su, i uvijek će biti, porodice tragično stradalih rudara, a Kakanj će i sada, kao i prije, pronaći snagu da nastavi sa borbom za bolje danas i bolje sutra.

U ime građana Kaknja i u svoje lično ime, porodicama tragično stradalih rudara, menadžmentu i cjelokupnom kolektivu JP „Elektroprivreda BiH“ i Zavisnog društva RMU Kakanj, upućujem izraze saučešća uz nadu da se tragedije nikada više neće događati na našim prostorima.