Divovi koji su živjeli u BiH vezivali su ovim alkama brodove?! Divovske alke, prstenje i fino isklesano kamenje može se pronaći u brdima oko Vogšće, na Trebeviću, zatim između Breze i Vareša, blizu Dubrovnika i na nekoliko mjesta u istočnoj Bosni (Rogatica) i Hercegovini. Također ih ima četiri na Bjelašnici i Vlašiću, Vranici, Prenju, Veležu, zatim Majevici i Bukovici, nedaleko od Travnika iznad Stolca.
Lokalni stanovnici smatraju da je važno da se ova otkrića detaljnije ispitaju. O misterioznom prstenju govore godinama, i neki od njih tvrde da su oni „dokaz da su nekad divovi hodali zemljom“.
Drugi, koji ne vjeruju da je moguće da je prstenje toliko staro, upućuju na činjenicu da se Panonsko more nalazilo u u Panonskoj nizini prije oko 30 miliona godina. Ovo more je nestalo prije oko 600.000 godina. Ne bi postojao razlog da se napravi prstenje za vezanje brodova ako brodovi ne bi mogli stići do navodnih luka.
U vrijeme Panonskog mora nije bilo ljudi. Ko je onda pravio te brodove? Prvi preci koji su pravili takve alate pojavili su se prije 200.000 godina, što je 400.000 godina nakon nestanka Panonskog mora.
Kozara, jedna od planina na kojoj je prstenje pronađeno, bila je u oceanu prije 50.000 godina. Kada se Panonsko more povuklo, pojavile su se obale. Upravo zato Dragan Romčević, direktor Nacionalnog parka Kozara, navodi da divovsko prstenje ne može biti iz tog razdoblja.
Neki smatraju da je ono tek nedavno postavljeno kako bi se vezale „meteosonde“ za zemlju.
Dejan Pelvis, profesor historije u gimnaziji u Prijedoru, vjeruje da je prstenje s Kozare jedno od mnogih nevjerovatnih misterija prošlosti. Sve takve misterije dijele jednu stvar – niko ne može objasniti njihovo porijeklo i namjeru.
Travnički kraj
Ekspedicija u oktobru 2002. godine posjećuje Kozicu i na navedenoj lokaciji nalazi horizontalnu kamenu alku, promjera oko 4 m, koja se smatra ležištem prave alke.
Ekspedicija je organizovana na osnovu tvrdnje da je 1970 – tih godina tu postojala alka, ali na veliko iznenađenje svih učesnika alka nije pronađena.
Travničani tvrde da se jedna alka nalazi iznad glavne ceste na ulazu u Travnik, gledajući od Sarajeva. S obzirom da je ta stijena obilno obrasla vegetacijom, nemoguće je primijetiti njeno prisustvo.
Dolina rijeke Bile
Fra Branko, franjevac iz samostana Guča Gora, priča kako su se na stijeni u Han Biloj 1937. godine, kada je on tamo bio, nalazile alke. Na pomenutoj stijeni se nalaze samo kvadratno uklesane udubine dimenzija cca 60x40x25 cm. Niko od mještana se ne sjeća alki. Stijena je podlokana vodom, odnosno izgleda kao da je erodirala od udara talasa.
Da li je ova stijena u blizni rijeke Bile nekad imala alke za koje su se vezali brodovi?
Dio između Viteza i Zenice
Priča se o postojanju alki u selu Lađice, koje se po kazivanju tako zove, jer je tu nekada bila luka, a brodovi su se vezivali za alke na stijeni iznad današnjeg sela. Stijena je uistinu impozantna. Diže se vertikalno iznad sela u visinu oko 200 metara. Najinteresantnije je da je stijena većim dijelom koraljni greben.
Jedan mještanin pripovjeda priču iz davnina, kako su u ovom kraju bile četiri luke: iznad sela Klopče kod Zenice, iznad sela Gajci koje se nalazi povrh Kazneno-popravnog doma Zenica, iznad sela Lađice i iznad sela Lokve koje se nalazi negdje povrh Busovače. I da se na sve četiri lokacije nalaze alke kao ostaci tih luka.
Majevica
70-tih godina nastavnik iz Brčkog, organizuje izlet u Crne pećine na Majevici, i u taj pohod vodi učenike i nastavnike. Na ulazu u jednu od pećina nalazio se veliki monolit sa alkama promjera oko 40 cm koje su visile na konzolnim produžecima usađenim u monolit tako čvrsto da se nisu mogle izvaditi niti pomaknuti. Bile su djelomično korodirane crnom korozijom ispod koje je mjestimično probijao čelični sjaj. Moglo bi se zaključiti da se radi o nekoj izuzetno kvalitetnoj čeličnoj leguri. Alki je bilo nekoliko. Zidovi pećine bili su puni okamenjenih školjki.
Lokalni stanovnici imaju nekoliko teorija o tom prstenju. Neki kažu da ga je postavilo Austro-ugarsko carstvo kako bi se olakšao transport drva preko planina. Drugi kažu da divovsko prstenje dolazi iz vremena kada je postojalo Panonsko more i da su se koristili za vezanje brodova jer je regija navodno korištena kao morska luka.
Misteriozno divovsko prstenje, alke koje je pronađeno na vrhovima planina ukazuje na to da su ih koristila divovska bića koja su naseljavala tu regiju prije nekoliko miliona godina.
Postoje legende koje govore o divovima i njihovim ogromnim brodovima. Neki pretpostavljaju da su divovsko prstenje napravili divovi, drevni brodovlasnici i mornari koji su naseljavali regiju u dalekoj prošlosti. Postavlja se i pitanje je li moguće da je prstenje staro i do nekoliko miliona godina, i ako jest od kojeg je materijala napravljeno.
S obzirom na to da ovu temu niko nije službeno istražio, mogućnosti nagađanja postale su beskrajne. Lokalni stanovnici su naveli da ima i brojnih drugih otkrića u tom dijelu koja se ne mogu objasniti, ali smatraju „da se namjerno kriju od naroda“.
Brdo Vrana (o kojem prema historijskim spisima piše prof Alen Zečević)
Dolazeći s juga gradu Kaknju, pri samom ulasku u prostrano dobujsko polje, na nekoliko stotina metara udaljenosti od današnjih zidina Termoelektrane, prilaze ovom kraju budno čuva brdo koje se od starine naziva Vrana. Ko je i kad ovom gorostasu nadjenuo takvo ime, ne zna se, ali se već pri prvom pogledu usmjerenom prema njemu iz ravnice kroz koju protječe rijeka Bosna može jasno vidjeti zašto ga tako nazvaše. Široki obronci i strme padine prekrivene gustom šumom, okrenute sjeveru i jugu u simboličnom rasponu ptičijih krila, podsjećaju na zlokobnu vranu koja će, čini se, svakog časa poletjeti u nebo.
Ali, ono zbog čega je ovo uzvišenje tako posebno jeste priča o rezidenciji bosanske kraljice Kujave koja je, govore stari ljudi, bila izgrađena na samome vrhu, gdje se i danas, navodno, ljudskom oku ukazuju ostaci tog drevnog zdanja. O njemu nam ne govore nikakvi pouzdani historijski podaci sačuvani u vidu opipljivih listina povelja bosanskih vladara ili drugih pisanih tragova načinjenih u dvorskim kancelarijama.
Cijeloj priči osnovu daje činjenica da se na jugozapadnom dijelu brda, u neposrednoj blizini platoa, danas nalazi naselje koje u korijenu svoga imena čuva uspomenu na ovu bosansku kraljicu – Kujavče. To nije slučajnost, reći će najstariji mještani sela, jer se na jednoj od čajri koja počinje iznad posljednjih kuća krije tajni izlaz koji je kraljica koristila za bijeg u slučaju rata ili neke druge opasnosti. Drugi će, pak, otići korak dalje, tvrdeći da je na vrhu Vrane, u neka davna vremena, postojalo pristanište za brodove koji su vezani za masivne livene halke. Zbog toga se, vele, livade s onu stranu Vrane zovu Zalađe (Za-lađe). Tu predaju, ipak, treba smjestiti u nešto bližu prošlost, kad je u srednjem vijeku, možda baš u doba kraljice Kujave, na Vrani bila gradina koja je nadzirala put iz pravca Donjeg Kaknja, preko dobujskog i kujavičko-papratničkog polja, te dalje prema južnom izlazu. Taj put podudarao se sa starom rimskom kaldrmisanom trasom koja je prolazila kroz naselje Vina, odnosno ulicu Vinski put, i išla dalje preko Banjevca u pravcu Visokog.
Ove zanimljive pripovijesti oduvijek su mi privlačile pažnju, a moje zanimanje za brdo Vranu, koje svakog dana barem jednom dokučim pogledom, bivalo je sve većim. Tako i danas, pri svakom polasku u obilazak ovog brda, kao po nekom nepisanom pravilu, tragam u nadi da ću negdje, na nekom mjestu, slučajno, pronaći i najmanji trag koji bi potvrdio istinitost svih tih divnih priča.
Hamid Hadžić/Kakanjinfo
Pošalji informaciju ili priču na: [email protected]
