Mustafa Babajić i Nijaz Lepić u Narodnom univerzitetu rade specifičan posao.
Oni su, da tako kažemo, posada pokretnog ili putujućeg kina. Mustafa Babajić je vozač i kinooperater, a Nijaz Lepić biletar i pomoćni blagajnik.
Širom cijele opštine, u mnogim sredinama poznati su ljudima, naročito mlađim i učenicima u školama.
To nije nimalo čudno, jer filmske predstave, oko 300 godišnje, prikažu u mjesnim zajednicama i mnogim školama. Kad na repertoaru imaju film čija je tematika naš NOB, onda kino-dvorane postaju i školski holovi i učionice u osnovnim školama u Tršću, Brnjicu, Bilješevu i Čatićima.
Crveni kombi, ranije sa oznakama Centar za kulturu i obrazovanje, a sada Narodni univerzitet, vozi filmove i mnoštvo sanduka, težih i lakših, većih i manjih, mnogo kablova i nogara koje vješte ruke ove dvojice radnika pretvaraju u kinoaparaturu, iz koje poteku čarobne slike, muzika i riječ.
Poteče priča o sudbinama i životima ljudi nekad iz dalekih krajeva i davnih vremena, nekada iz bliže naše ili tuđe prošlosti, nekad opet savremena priča pa sve izgleda da se događa tu, oko nas. Poteče priča i za sat i po ili više udalji gledaoce od njihovih svakodnevnih briga i obaveza pružajući im novi doživljaj, saznanje ili pouku.
Zbog toga najviše Mustafa Babajić i Nijaz Lepić vole svoj posao. Ljudi ih srdačno dočekuju i prijateljski ispraćaju riječima:“Dođite opet!“. A posao, koji obavljaju, odgovoran je i naporan. Rade pod teškim uslovima. Nekada u prostoriju, gdje normalno staje četrdesetak ljudi, uđe i više od stotine. Ponegdje napon u električnoj mreži nije dovoljan za kvalitetnu filmsku projekciju. Ponekad se prekine filmska traka, a gledaoci nestrpljivo žagore, ne shvatajući da je uzrok dotrajala ili oštećena filmska kopija, da je aparatura, kojom rade, nesavršenija od one koja se ugrađuje u kino-kabine.
Trud oko pripramanja projekcije na pokretnoj aparaturi je duži i teži nego u normalnom kinu. I zato je razumljiva radost ove dvojice mladih ljudi kada je predstava dobro posjećena i tuga ako je gledalaca malo.
Na pitanje gdje najradije odlaze odgovorili su da, svakako, treba spomenuti Slapnicu, gdje su mještani uredili podrum Osnovne škole i osposobili ga za održavanje skupova, pa i za filmske projekcije. I tako, s filmom i projektorom, gledaocima na kućni prag. U 1979. godini preko 23. 000 gledalaca svih uzrasta.
Preneseno iz: Kakanjske novine, broj 26, 26. mart 1980. godine
