Nastavnik Aleksije Aco Popović (1930-2005)

Piše: Raif Čehajić, publicist

Starija generacija Kakanjaca sjetit će se da je Aco posljednjih godina pete decenije 20. stoljeća iz Nogometnog kluba „Kiseljak“ prešao u kakanjski „Rudar“. Neko iz uprave „Rudara“ prepoznao je Acu kao dobrog centarfora, perspektivnog za zabijanje golova. A u to vrijeme – kada su u Kakanj stizali nastavnici iz raznih krajeva bivše Jugoslavije: poput supružnika Olge i Jovana Novakovića, Milene i Milenka Vidakovića i drugih, zatim ranije stasalih prvih ovdašnjih nastavnika: Adema Haračića, Hilmije Delibašića i Hamze Frljka, te kasnije Emilije Majer – kakanjski zeleno-crni su se takmičili u Drugoj ligi Zapad bivše Juge pa je ekipi trebao robusan i prodoran strijelac koji će biti strah i trepet protivničkim golmanima. No, Aco jeste davao golove, ali po svojoj prirodi i karakteru niti je bio robusan igrač niti grub nego sušta suprotnost: ne bi ni mrava zgazio a kamo li startao grubo ili oborio protivničkog igrača na terenu. Kako je konkurencija u timu bila jaka, nije se dugo zadržao u prvoj ekipi – možda dvije sezone – i kasnije je više sjedio na klupi za rezervne igrače nego što je igrao. Zato je smatrao da je bolje za njega da bude prvotimac u ekipi iz nižeg ranga takmičenja nego da je rezerva u drugoligaškoj. Prešao je zato u susjedni klub „Mladost“ i tu završio karijeru fudbalera.
No, bolji i trajniji dio njegove biografije od sportskog je onaj iz prosvjete, tačnije kulture.
Kako ga je uprava „Rudara“ dovela u Kakanj da igra fudbal, a to je vrijeme amaterizma u sportu od koga nije zarađivao plaću ni je imao bilo kakva primanja, zaposlili su ga u općini na mjestu referenta za prosvjetu, što mu je po stručnosti kao učitelju najbolje i odgovaralo. Sa svojom inventivnošću i kreativnošću, za njega nije bio administrativni posao. Vidio je on sebe u radu sa učenicima, manje u učionici i redovnoj nastavi a više u angažovanju na radu u kulturno-umjetničkim sekcijama. Prešao je u osnovnu školu „Ivo Lola Ribar“ (danas „Hamdija Kreševljaković“) za pomoćnika direktora Ademu Haračiću. Upravo to je vrijeme odrastanja i stasavanja bebi-bum generacije, među kojima sam bio i ja.
Aco je, pored likovnog vaspitanja, jer bio je i dobar crtač, vodio glumačku i recitatorsku sekciju. Dobro se sjećam da sam na njegovu inicijativu glumio u dva njegova adaptirana djela Branka Ćopića: „Orlovi rano lete“ i  „Hrabra četa harambaše Jovančeta“. Znao je on da izvrsno glumi, baš kao profesionalni glumac, zatim da režira i adaptira književna djela. I danas ga se sjećam po tim njegovim nadarenim osobinama, na koje me podsjeća i moja Pohvala od 10. juna 1962. godine koju sam dobio na Četvrtom sreskom festivalu školskih grupa  koje je tih godina organizirao Sreski savez amaterskih kulturno-umjetničkih društava i organizacija Sreza Zenica. Pohvalu sam dobio, sa još nekoliko kakanjskih osnovaca, za nastup u djelu Branka Ćopića „Hrabra četa harambaše Jovančeta“ koju je režirao Aco.
Kasnije će Aco i u KUD-u „Dikan“ nastaviti amaterski rad kao režiser i dramaturg i drugih djela naših pisaca, s kojim je također briljirao na smotrama amaterskog stvaralaštva.
Samo koju godinu kasnije Aco i ja ćemo se naći u istoj ulozi, znači sasvim ravnopravno kao saradnici u lokalnim novinama; prvo u u zeničkoj „Našoj riječi“ a potom u kakanjskom „Glasu rudara“. Daleko od toga da smo bili na istoj spisateljskoj ravni: ja gimnazijalac sa omladinskim temama, a on prekaljeni pisac serioznih tekstova. Zanimljivo je bilo njegovo rezonovanja a tadašnjim temama i vremenu. Britak i kristalno jasan u mislima i jezgrovitoj rečenici, sa modernim pogledima u budućnost, veoma brzo je osvojio simpatije čitalaca.
Petanestak godina kasnije nas dvojica ćemo se ponovo naći na istom terenu, ovaj put na Pedagoškoj akademiji kao vanredni studenti. Kako smo te 1973. godine upisali i odabrali istu grupu predmeta, bila je to prilika da ga malo bolje upoznam. Nabavljali smo zajednički udžbenike, literaturu pa ponekad i zajedno pripremali ispite. A u pauzi učenja pričali smo jedan drugom o sebi. On, naravno kao stariji daleko češće i više o sebi. Sjećam se njegovih recitatorskih izleta kada bi mi prilikom čitanja pjesama ili proznog štiva pokazao kako djeci treba recitovati pjesme. Ličio mi je u toj ulozi kao glumac na pozornici i za mene je  bio pravi profesionalni recitator.
Iz tih druženja, učenja, polaganja ispita pa i šetnji, percepcija o mom nekadašnjem nastavniku je upotpunjena.
Rođen 1930. godine u Beranima (Crna Gora) kao ratno siroče, odrastao je u domovima za ratnu siročad. Sudbina ga je dovela u Tuzlu u kojoj je završio i Učiteljsku školu. Taj dio njegovog odrastanja, u domu sociologizirao ga je u potpunosti, razvijajući kod njega smisao za druženje i solidarnost ali i altruizam, po kome ga pamte mnogi Kakanjci. Događaj koji mi je jednom prilikom ispričao ukazao mi je da je bio istrajan, ambiciozan i bez predrasuda. Kako je odmah nakon Drugog svjetskog rata, igrajući se kao dijete sa minom, ostao bez lijeve šake, želio je da se taj svoj hendikep u životu pretvori u prednost?! Kao učenik učiteljske škole bio je obavezan da nauči svirati jedan muzički instrument. Ali kako sa jednom šakom? Upornošću i marljivim svakodnevnim radom mogao je samo tako da manu poretvori u vrlinu. I zaista, uspio je u tome. Naučio je da svira harmoniku a kasnije i klavir, instrumente na kojima je sviranje moguće samo za obje šake. A kako je to uspio?
-Meni nisu bili dovoljni redovni sati da savladam tajne sviranja na klaviru – kazivao mi je. – I dopunski časovi su mi bili malo. Jer, ja sam želio da od svih učenika sviram najbolje. Bilo je ljeto i muzička sala u školi je bila na prvom spratu. Skužio sam da čistačice ljeti preko noći ostave otvoren prozor i ja sam se  gotovo pola godine tajno – kada su svi napuštali zgradu – penjao uz oluk i kroz prozor ulazio u salu, vježbajući sviranje do kasno u noć. Kad me jedne večeri direktor zatekao za klavirom, prvo se začudio da u to doba neko svira, a potom mi priznao kako sam dobro uvježbao nekoliko djela, da bi mi kasnije kazao da sam isuviše dobro savladao sviranje da više ne trebam ići na dopunske časove – završio je priču.
Nakon završene učiteljske škole 1952. godine državnim dekretom raspoređen je na rad u osnovnu školu Zabđe u opštini Kiseljak, gdje počinje njegov prosvjetni rad i amaterska sportska i kulturna aktivnost. Uz redovni učiteljski posao  angažuje se i u radu u tamošnjem kulturno-umjetničkom i ribarskom društvu, te kao igrač nastupa i za nogometni klub „Kiseljak“ . Budući da je postao stalni prvotimac „Kiseljaka“ i stvorio obaveze svakodnevnog boravka u gradu, iz Zabrđa prelazi u grad za vaspitača u Dom za ratnu siročad, a potom u općinu za referenta za prosvjetu i kulturu. Posljednjih godina šeste decenije 20. stoljeća uprava kakanjskog „Rudara“ ga dovodi u grad rudara i zapošljava u općini za referenta za prosvjetu i kulturu.
Plemeniti ljudi i altruisti, kakav je upravo bio Aco, često u privatnom životu imaju i dosta sreće. Upravo tako je bilo i sa mojim prijateljem. Oženio se Danicom iz Dubrovnika i još dok je živio u Kiseljaku 1957. godine dobili su  sina Zorana,  a u Kaknju koju godinu kasnije i Srećka.
Sigurno neću pogriješiti ako kažem da je Aco bio prvo dobar nastavnik i roditelj, omiljen kod učenika i svojih kolega, pa sportist (volio je i lovstvo u koje ga je uvukao profesor Ađul Šehić, ali i ribolov), pa dobar pisac, režiser i šta još ne.
Uz sve to, Aleksije Popović je ostavio nezbrisiv trag u kulturi rudarskog grada. Kao dobar pjesnik javio se pjesmom pod nazivom „Poema“ na konkurs Kulturno-prosvjetne zajednice i dobio jednu od tri nagrade. Iz te „Poeme“ dobro su poznati stihovi, uklesani na spomenik nastradalim rudarima u nesreći 6. juna 1965. u jami „Orasi“, koji upečatljivo odslikavaju svu tu rudarsku tragediju: „I nije se znalo / jesu li ljudi / ili je kamenje…“
Moj susret sa njim tog ljeta 2004. bio je zadnji. Aleksije Popović sljedeće godine iznenada je u Zenici umro u 85. godini (a sahranjen u rodnim Beranima), ostavljajući neizbrisiv trag u kiseljačkom i kakanjskom sportu, prosvjeti i kulturi, a stihovi uklesani u spomenik Palim rudarima 1965. u jami „Orasi“ podsjećat će generacije Kakanjaca da je u gradu živio i stvarao i jedan nezaboravni poeta, svestrana ličnost, kakvih je bilo veoma malo u gradu rudara.

Izvod iz teksta Raifa Čehajića pod naslovom: “Deset godina od smrti Aleksije Ace Popovića: OMILJENI I SVESTRANI NASTAVNIK”