Sedma muslimanska viteška oslobodilačka brigada osnovana je 17. novembra 1992. godine. Posebno veliku požrtvovanost i hrabrost pokazali su borci iz Kaknja koji su se borili u sastavu Sedme.
Kakanjski borci u sastavu Sedme nizali su sjajne viteške pobjede na ratištima širom BiH. Gdje je stigla Sedma tu se vijorila zastava slobodne i nezavisne BiH.
Borci 7. muslimanske viteške oslobodilačke brigade ostvarili su velike podvige tokom operacija oslobađanja Vozuće i Vlašića, a nizali su i brojne druge uspjehe. Tokom oslobađanja Vozuće kakanjski bataljon Sedme bio je na glavnom pravcu napada Brigade, a Brigada je bila u prvom ešalonu Korpusa.
Veliki uspjeh Sedma je ostvarila i tokom operacija oslobađanja Vlašića.
Povodom godišnjice osnivanja Sedme podsjećamo na nekoliko kakanjskih heroja-šehida, dobitnika najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”, koji su se borili u sastavu pomenute brigade.
Ekrem Kobilica (1971-1995)
„Vozuća, Vlašić, Misoča, Semizovac, Nabožić, Donji Vakuf su ratišta na kojima se za slobodnu Bosnu Ekrem borio. Od februara 1995. godine komandir je izviđačko-diverzantskog voda u 7. muslimanskoj viteškoj oslobodilačkoj brigadi. Oni nisu znali za riječi neću, ne mogu, ne smijem, nije na mene red. Uvijek je bio nasmijan i vedar. Ekrem se planirao i oženiti kada se vrati sa Ozrena. Izabranicu je upoznao na zavidovićkom ratištu. Živ se sa Ozrena nije vratio. Posthumno je 1995. godine odlikovan „Zlatnim ljiljanom“, zapisao je Dženan Kubat u knjizi „Kakanjski šehidi i poginuli borci 1992-1995“.
Ekrem Kobilica je poginuo 4. oktobra 1995. godine na vozućkom ratištu. Ukopan je u rodnom Hrastovcu.
Ređib Husika (1960-1995)
Ređib Husika je bio dobrovoljac u TO Kakanj, nadporučnik, komandir čete u 7. muslimanskoj viteškoj oslobodilačkoj brigadi. Poginuo je 25. septembra 1995. godine prilikom oslobađanja sela Gajići koje se nalazi na području općine Maglaj.
Ukopan je u rodnom Mramoru.
Prije agresije na BiH bio je radnik Željezare “Zenica”.
“Saborci su ga voljeli i poštovali, znali su da se u njega mogu pouzdati u svako doba dana i noći. Ređib je uvijek takav i bio. U miru oslonac za porodicu, u ratu za saborce. Bio je rođen za to. U centru vojnih škola završio je kurs za komandira čete u periodu od 1. do 25. augusta 1995. godine. Tu dužnost je ponovo preuzeo pri povratku sa kursa u 7. muslimanskoj brigadi. Živio je za svoju porodicu, suprugu Đemilu i kćerke: Arminu, Jasminu i Aminu. Želio je da njegove kćerke, ali i sva djeca u BiH, rastu u slobodnoj zemlji. Za tu slobodu dao je i svoj život. Generalštab Armije R BiH, 15. aprila 1996. godine, posthumno ga je odlikovao “Zlatnim ljiljanom”, zapisao je Dženan Kubat.
Mensur Bliznović Ramos i Rifet Koprdža
14. jula 1995. godine, na Ahiret je u 26. godini života, u činu natporučnika, na dužnosti komandira Izviđačko-diverzantskog voda 7. muslimanske viteške oslobodilačke brigade, kao šehid preselio Mensur Bliznović Ramos. O Mensuru Bliznoviću – Ramosu u knjizi „Kakanjski šehidi i poginuli borci 1992-1995”, autora Dženana Kubata, zapisano je:
„Rođen je 9. novembra 1969. godine u Tršću. Sin je Mehmeda i Refije, rođene Trako. Bio je dobrovoljac u 309. bbr i 7. muslimanskoj brigadi. Imao je čin nadporučnika. Poginuo je izvršavajući zadatak na Ravnom Nabožiću 14. jula 1995. godine. Ukopan je u Tršću dva dana poslije, u prisustvu velikog broja rodbine, prijatelja, saboraca i najviših oficira 3. korpusa Armije R BiH. Posthumno je odlikovan „Zlatnim ljiljanom“. Bio je oženjen, otac dvoje djece.
Mensur je, kaže mu majka Refija, bio najbolji čovjek na svijetu. Nikada nije bio sam, uvijek je oko njega bilo društvo. Zanimala ga je muzika, a jedno se vrijeme bavio i karateom. Osnovnu školu završio je u Tršću, a nakon toga upisuje Rudarsku u Kaknju. Bio je zaposlen u RMU „Kakanj“. Ramos je za života postao legenda. Bio je hrabar i pouzdan borac o kome su se ispredale nevjerovatne priče. Uz njegovo ime uvijek se vezalo i ime njegovog saborca, rahmetli Rifeta Koprđe iz Vareša. Ulijevali su sigurnost u redovima svojih boraca i s njima više ništa nije bilo strašno. Bez pogovora je izvršavao svaki zadatak, a sa jednog od njih nije se vratio. Kada je poginuo imao je dvadeset i šest godina. Smrt mu nije bila uzaludna. Bosna je slobodna, a u toj slobodi odrastaju mu i sinovi Mensur i Emrah, rođeni u braku sa Senadom. Ramos je posthumno odlikovan „Zlatnim ljiljanom”.”
Ramos je bio čovjek velikog srca i veliki borac za slobodu.
“… Ima li ičeg uzvišenijeg na ovom dunjaluku od suze radosnice prestravljenog djeteta dok vam ručicom maše u znak dobrodošlice videći u vama svog spasioca i zaštitnika. Lično meni, a vjerujem i svim mojim saborcima, nema radosnijeg trenutka od onog kad poslije žestokih okršaja donesete slobodu našem narodu. Taj susret, te suze i zahvala nešto su što se ne da opisati… To je ono što nas posebno motiviše i što nas vuče da nezadrživo idemo do kraja. Istina, to od nas zahtijeva ogromne napore i dakako žrtve, ali inšaallah, vjerujem čvrsto da ćemo uspjeti…”, govorio je jednom prilikom Ramos (“Sedma”, autor Taib Terović, izdavač “Naša riječ”, Zenica, 2006. godina, strana 363).
U sjećanju naroda ovdašnjeg kraja posebno su prisutna sjećanja na oslobodilačke akcije u kojima su rame uz rame učestvovali kakanjski heroj Mensur Bliznović Ramos i Rifet Koprdža, diverzanti Sedmemuslimanske viteške oslobodilačke brigade.
Jedna od kakanjskih ulica nosi ime Sedme muslimanske viteške oslobodilačke brigade.
