Pred svake izbore pojavi se fotografija koju vidite (treća).
Uglavnom svi napadi prema Nerminu Mandri i kandidatu za načelnika kojeg Mandra podržava idu preko ove sličice. Mene je baš zanimalo zašto Čejvo toliko voli Mandru. I baš ga nedavno priupitam, a to može učiniti i bilo ko od vas. Eno Čejve najčešće kod pošte.
Čula sam da je Čejvo dobar, da ga se ne može lako kupiti novcem, da je bio dobar sportista…
I priča Čejvo ovako: Kad je Mandra bio ministar dole u kantonu, odem ja vozom u Zenicu. Ljudi mi kažu gdje je zgrada. Na ulazu neki portir pita kuda sam pošao. Kažem Nerminu Mandri! Imam nekih problema, pa hoću njemu da kažem. Ovaj portir se začudio. Valjda mu čudno otkud Čejvo hoće kod ministra. Ja mu kažem, javi ti gore njemu. Jedva ovaj pristade da mu javi. Nakon malo vremena, javiše da se popnem liftom. Dočeka me gore Mandra i primi me kao da sam i ja neki ministar. Sve sastanke je pomakao za poslije. Popili smo kafu, svašta pričali, uputio me kako da riješim problem.
Od tada ja njega volim kao brata svog. I kad sam se vraćao, osmjehnem se malo onom portiru dole na ulazu i kažem da je Mandra kralj.
Ima još nešto. Kad je bio načelnik. Pronađem ja izvaljen iz zemlje saobraćajni znak, 40 ograničenje brzine. I stavim taj znak na rame i krenem prema opštini da ga predam dok ga ko nije u željezo pokupio. Dok sam gore došao, a to ja čujem kasnije, nekoliko ljudi me prijavilo da sam ukrao znak. Jedino Mandra to nije tako mislio. On je svima rekao da Čejvo nikada ne bi ukrao znak. I tako je bilo. On je naredio da preuzmu znak i odmah im je rekao da to nije krađa. Kada sam objasnio, svi su se iznenadili. Neki opštinar je uzeo znak i odnio ga u magacin.
Eto zato volim Mandru.
I kad smo jednom bili na Vardi, došao onaj jedan stranac, hoće da se slika sa mnom, ja mu kažem, može ako će i Mandra biti na slici.
Pred jedne izbore odjenuo je Čejvo majicu s likom Nermina Mandre. Htio je pokazati poštovanje prema njemu. Neko je to zabilježio i pogrešno protumačio da je to Mandra naručio i režirao.
Mandra nije zamjerio Čejvi. Bilo je kako je bilo.
Jednom prijatelji, uvijek prijatelji. A zlobnici neka likuju nad slikom koju vidite.
A što se tiče flaše u ruci, Čejvo je svašta prodeverao. A opet nije ni naše ljudsko da se pretjerano stavljamo u ulogu sudije.
A evo šta se o Čejvi može pročitati na internetu:
Ekipa „Građevinsko-montažno Kakanj“ je novi-stari pobjednik Opštinskih radničkih-sportskih igara, sastavljena od provjerenih fudbalera, koji se već dugi niz godina pojavljuju na fudbalskoj sceni. Među istaknutije igrače ove popularne trofejne ekipe, spada, svakako, i Šefik Pandžić, više poznat po nadimku Čejvo. Ovaj naizgled krhki, slabunjavi i crnoputi dvadesetčetverogodišnjak, predstavlja udarnu snagu tima.
Upravo njemu pripadaju velike zasluge što je GMK ponovo pobjednik. Naročito se istakao u završnim, finalnim susretima, koji su, upravo, protekli u znaku građevinara, kada su Čejvo i drugovi, glatko i s lakoćom, savladali oba suparnika. I zasluženo, i ove godine, ponijeli najvredniji trofej.
Šefik Pandžić dobro je poznat kakanjskoj, pa i široj fudbalskoj javnosti.
On, naime, već nekoliko godina, s dosta uspjeha, nastupa u FK Mladost i jedan je najpouzdanijih fudbalera. Obično nastupa na poziciji desnog beka, ističe se beskompromisnom i oštrom igrom, velikim zalaganjem i htijenjem i daje ton igri Dobojlija.
U posljednje vrijeme, bolje reći dolaskom trenera Ranka Subotića, sve više se pojavljuje u vezno-manevarskom redu. I ova uloga mu odgovara, jer neumorno trči svih devedeset minuta, a zna „stati“ na loptu i pripremiti šansu isturenim napadačima. U to smo se najbolje uvjerili na utakmici sa Goricom, kada je uz golgetera Koljenovića, bio istinski junak meča.
Od njega je sve polazilo, naime sve akcije Mladosti, znalački je „gradio“ igru i bio nerješiva zagonetka za odbranu gostiju.
Svojom agresivnošću, fanatičnom borbenošću i, prije svega, simpatičnim izgledom, zadivljuje i osvaja naklonost navijača. Čejvo je uvijek u prvom planu. Bilo da se radi o nastupima na opštinskim radničko-sportskim igrama ili o utakmicama Međuopštinske fudbalske lige. Svugdje ga znaju i poznaju, simpatišu i cijene.
Šefik Pandžić ne voli da govori o sebi i svojim fudbalskim igrama. On, u stvari, sve kazuje loptom na terenu. Fudbal je, inače, njegova jedina ljubav. Od malih nogu druguje sa popularnom „buba-marom“. Oduvijek je želio da postane „pravi“ igrač.
Međutim, njegove predispozicije, ali još životni i radni uslovi, nisu omogućili da njegov raskošni talenat dođe do punog izražaja. Zaista, velika šteta, jer je fudbalski dobro potkovan.
Preneseno iz: Kakanjske novine, broj 191, 15. novembar 1985. godine
KAKANJINFO.COM
