Braća Bajramovići: Pinjo, Rifet, Ismet i Sejfo : Njihovi ibrici, skulpture u bakru su po cijelom svijetu

U duboku, prohladnu jesen godine 1961. sticaj okolnosti, učinio je, da samo za noć, na periferiji Kaknja nikne naselje od tridesetak kuća. To je selo Bare, u kome njegovi starosjedioci dobiše nove komšije-Rome. Krenuli su oni bili te jeseni iz Pogledala, kod Rogatice, da traže novo stanište, jer su se, u podnožju rudničke Žičare, kojom se odvozila i istresala jalovina iz Stare separacije, osjećali sigurnim. I u niskom dolu, prekrivenom smrekama i vrbama, počeli su novi život i stari rad.Tako, iznenada, porodice ovih Roma koje se prezivahu Bajramović, Beganović, Huseinović i Ibrahimović postadoše građani Kaknja.

Za njima dođoše i drugi sa svih strana, iz Tešnja, Maglaja, Zavidovića, Nemile i Brčkog. I, tako, niče, od šezdesetak kućica, romsko naselje.

Oko 90 odsto, od najmlađeg do najstarijeg, bijahu nepismeni. I nastaviše tradiciju, koju su vijekovima čuvali i njegovali njihovi preci, a to je nastavak starih poslova: obrada metala, izrada posuđa i ukrasnih predmeta.

Njihov život i rad mukotrpni i žilava borba učiniše ih snalažljivim, otpornim, ponosnim i poštenim. Sa takvim ponašanjem i geslom mijenjao se i odnos prema njima. Mnogi stekoše prijatelje van svoga roda i sela, a isto tako, u njima nađoše i iskrene, odane prijatelje i komšije.Romi iz Bara vremenom se počeše raseljavati. Huseinovići odoše u Visoko i Ilijaš, dio Bajramovića u Zenicu i Nemilu, Beganovići i dio Bajramovića naseliše se u obližnjoj Zgošći, a i nedaleko, uz obalu Bosne i područje dijela kod Željezničke stanice u Kaknju.Ostade, tako, na lokaciji bivšeg romskog sela u Barama svega četiri kućice u kojima stanuju braća Bajramović: Pinjo, Rifet, Ismet i Sejfo.

Ostali su vjerni Barama. I kao da se opiru, produžuju život ovog njihovog naselja, koje, eto, postoji punih 18 godina.Ali, započeše svojim radom, da pišu novu istoriju o sebi, svojim „zlatnim“ rukama i nadaleko se pročuše, i oni, i Bare. A s njima i Kakanj. I započe ta, ponovimo, nova hronika o njima 1973. godine, kada se grupa ovih majstora svoga zanata oko obrade metala, izrade posuđa i ukrasnih predmeta, slučajno namjerila na Marjana Kockovića, profesora i vajara iz Dubrovnika i ponudila mu te svoje „rukotvorine“. Stari i iskusni umjetnik „otkrio“ je da na tim ibricima i tablama, sa mnoštvom likova i reljefa, „leži“, kako se to zove, „naivna“ umjetnost. I otkupi im šezdesetak radova za svoju Galeriju, pruživši im, istovremeno, svoje stručne savjete i podršku.

Tako se pojavila umjetnost u bakru, koja, po riječima, eminentnih domaćih i stranih poznavalaca i kritičara, jeste originalna i jedinstvena u svijetu. Iz anonimnosti „naivne“ umjetnosti izašla je čitava galerija likova i reljefa. To su nestvarni leteći konji, Marko Kraljević i Musa Kesedžija, koji „vitlaju“ sa sabljama i topuzinama u starim, u pjesmama opjevanim megdanima, sijeva očima televizijski junak Sandokan, tu su ispošćeni, pomalo bolni likovi djedova, majki i očeva, tu marširaju mrgodni oklopnici, junače se ceribaše, veziri, vitezovi i kraljevi, koji sjede i jašu konje, kao i nježni pogledi kraljica…

I taj nestvarni svijet likova poče svoja putovanja po izložbama. Prvo u Galeriji Marjana Kockovića u Dubrovniku, koju je posjetio i Tito 1976. godine. Zatim u Galeriji hotela „Libertas“, takođe, u Dubrovniku. Godine 1977. pojaviše se na Izložbi pod nazivom „Od ibrika do skulpture“ u beogradskom kulturnom centru koja je dobila veliki i neočekivani publicitet i poslije prenesena u Galeriju Radničkog univerziteta „Đuro Đaković“ u Sarajevu. Sljedeće, 1978. godine, nova serija izložaba u Beogradu (Galerija „Piniki“, Hotel „Jugoslavija“ i Istorijski arhiv), onda u svečanom holu Predsjedništva SR BiH u Sarajevu i kombinovane izložbe sa kućnom radinosti u Kaknju.

Najistaknutiji među ovim „naivnim“ umjetnicima Rifet Bajramović, sa braćom Pinjom, Ismetom i Sejfom, već drugu godinu učestvuje na „Majskim drugovanjima na Sani“, najvećoj manifestaciji naivne umjetnosti u našoj Republici, koja se, tardicionalno, svake godine, organizuje u Sanskom Mostu. (—) Umjetnički radovi ovih naivaca nalaze se u mnogim kolekcijama u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, Dubrovniku, Njujorku, Čikagu, San Francisu, Parizu, Stokholmu, Rimu, Minhenu i Madridu. Oni se danas kupuju kao rijetki i skupocjeni pokloni. Njima su ukrašeni enterijeri Motela „Sretno“ u Kaknju, Restoran „Stradun“ u Dubrovniku i Bonice za reumatična oboljenja u Fojnici.

Preneseno iz: Kakanjske novine, broj 11, 22.8.1979. godine

Foto: Kakanjske novine od 22.8.1979. godine, str. 6