Čista desetka kao podsticaj za dalje usavršavanje
Dalila Ahmetović, dvadesettrogodišnja Kakanjka, je postala magistrica Fakulteta saobraćaja i komunikacija, smjer cestovni saobraćaj. Otac je bravar, majka je završila osnovnu školu i, iako je bio težak njihov život, iako je neizvjesna uvijek preprodaja robe kojom se bave, nikad me nisu prestali podržavati. A nije to lako, pogotovo kada mnogi iz okoline smatraju da je za žensko dovoljno da se zna potpisati”, sa smiješkom nas Dalila uvodi u svoj životni put. General Jovo Divjak, izvršni direktor Udruženja Obrazovanje gradi BiH, koje je Dalilu stipendiralo četiri godine.
Pitanje „rahmetli“ nane koje nikad neću zaboraviti!
Sjećam se, počinje Dalila: “Kada sam završila fakultet, nana me je pitala a šta ću ja to sada dalje učiti, zar nije dosta više. Razmišljala sam na koji način da joj objasnim, da ona to razumije, pa sam joj rekla da moram napisati jednu važnu debelu knjigu, a prije toga moram pročitati mnogo drugih knjiga. Da je živa, sigurno bi me pitala, a šta ćeš sada. Ne znam da li bi me razumjela ako bih joj rekla da bih najradije nastavila ‘pisati’ ovu knjigu, ali znam da bi me opet zagrlila i da bi uvijek bila uz mene, kao što su bili i moji dragi roditelji. Iskreno žali što romski slabo govori: “Ta bitna odrednica našeg, romskog bića izumire. Svi su za to pomalo krivi, pa i mi Romi, a najviše, čini mi se, oni koji Rome zastupaju u raznim udruženjima i tijelima, a koji se često brinu samo o sebi. Ne desi mi se jednom, na TV-u vidim neke od njih i promijenim kanal… Priča im je lijepa, ali prazna…”.
Neprestana podrška kao faktor uspjeha!
Ponekad pomislim da je teže bilo mojoj majci slušati savjete da je kćer bolje udati, nego da ima fakultet. Ali, nikad se moji roditelji nisu dvoumili oko obrazovanja svoje djece i ja ću im biti zauvijek zahvalna. Svaku su moju upisanu ocjenu i pohvalu proslavili. Da, bilo je teških trenutaka. Majka bi me pogledala u oči i samo rekla: ako i ne položiš, opet ću biti uz tebe, bit ću i ako odustaneš”, govori Dalila, napominjući da na fakultetu nikad direktno nije osjetila da se prema njoj neko drugačije odnosi zato što je Romkinja. Ponosna sam na porijeklo i u svakoj prilici bih rekla šta sam i ko sam, ali ne mislim da iko, pa i ni ja, treba time da maše kao zastavom, tako da su neki tek na drugoj, neki na trećoj godini to saznali. Do mene su sa strane dopirala čuđenja, pa i zaprepaštenost da su u amfiteatru s jednom Romkinjom. Nije im bilo jasno: čuj, Romkinja, a bolja od nas, Romkinja, a bijela, Romkinja, a kao da nije. Mene takve priče ne pogađaju. Znam da su proizvod tuđe, a ne moje glave”, ističe Dalila, navodeći nam i brojne primjere onih koji su iskazivali zadovoljstvo što su s njom u društvu.
O Udruženju „Obrazovanje gradi BIH“
“Ne samo zbog finansijske podrške. Osjećala sam da u njima imam prijatelja i da nikad nisam sama. Proputovala sam cijelu Bosnu i Hercegovinu i pola Evrope s njima, naučila sam mnogo o životu, greške sam korigovala uz njih, a posebno sam sretna što će sada pomagati i mojoj sestri”, iskrena je magistrica. Sada sebe najviše vidim u planiranju saobraćajne infrastrukture ili u oblasti špedicije, ali to ne znači da se ne bih i u drugim sferama mogla pronaći. Ne bojim se izazova”, kaže Dalila, čija je i magistarska teza bila posvećena strateškom planiranju saobraćajne infrastrukture u jugoistočnoj Evropi, s naglaskom na BiH.
