Razgovor vodila: Mirha Husika
NVO „Alternative“ Kakanj: G-dine Buza, dobar dio radnog vijeka proveli ste u JP Grijanje Kakanj. Od 2007.godine ste u kantonalnom Ministarstvu za privredu bili Pomoćnik ministra gdje ste u okviru svojih nadležnosti vodili razvoj i tranziciju energetskih sistema u skladu sa EU normama. Penzionisani ste, ali se i dalje aktivno bavite projektovanjem sistema grijanja. Radili ste na takvim projektima širom Bosne i Hercegovine.
Kažite nam, kakvim sistemom grijanja raspolaže naš Kakanj? Kakvu budućnost predviđate građanima i građankama naše općine, kada je riječ o grijanju, ako ono ostane ovakvo kakvo sada jeste?
Osman Buza: Moj put, kada je riječ o energetici, sistemima grijanja i obnovljivim izvorima energije, poslije rata odredilo je učešće na projektu Evropske unije, koji je imao za cilj da se nađu odgovori na pitanje kako, po uzoru na zemlje Skandinavije, na Njemačku, Švicarsku itd. postati energetski neovisna zemlja i koristiti obnovljive izvore energije. Glavni zadatak je tada bio da sredstvima EU fondova, koje je obezbijedio tadašnji visoki predstavnik W. Petritsch, nađemo rješenje kako zagrijavati Sarajevo, a da nismo ovisni o ruskom plinu. Imao sam sreću da na tom projektu radim sa još dva inžinjera. Moram napomenuti da sam 1991. godine u Danskoj, specijalizirao sisteme daljinskog grijanja, gdje sam se još tada upoznao sa korištenjem obnovljivih izvora energije u sistemima daljinskog grijanja, što je za nas bio pojam.
Sistem daljinskog grijanja u Kaknju započet je 1985. godine, a u funkciju pušten 1986. godine. Tada sam kao mlad inžinjer došao u Kakanj, i do 2007. godine sam u okviru JP Grijanje sve vrijeme pratio razvoj i rad tog sistema. Naši građani_ke treba da znaju, da je taj sistem bio jedan od najmodernijih sistema daljinskog grijanja tada, ne samo u bivšoj Jugoslaviji, nego i u Evropi. Kod izrade projekta bazirali smo se na sisteme daljinskog grijanja zemalja Evrope koja su tada savršeno funkcionisala, ali najviše na sistem grijanja u Pragu. Za razliku od Praga, čiji je izvor toplotne energije bio udaljen 76 km (TE Melnik ), mi smo imali tu sreću da je naš izvor bio na svega 7 km od grada. Najveći problem je bio ubijediti ljude kako će, i da li će, taj sistem daljinskog grijanja funkcionisati. Okolna sela, Ćatiće, Hrasno, Doboj, naselja uz cestu smo toplificirali. Tada smo uveli i novu tehnologiju, predizolirane cijevi, koje su prenosile toplotnu energiju sa jako malo gubitaka. Nakon Kaknja te cijevi uvele su i Zenica, i Tuzla, Sarajevo itd. Ovaj sistem nije imao alternativu, bio je daleko najsavremeniji sistem tada. I tada smo imali daleko najjeftinije grijanje, sve do ovog vremena nakon rata.
Kakanj i sada raspolaže ovim sistemom grijanja, samo je on proširen i njegove podstanice su savremenije izvedbe.
Nedostatak ovog sistema je bio taj što nismo mogli da opskrbimo još sela u Kaknju, zbog pozicije naših sela i TE Kakanj. Vijek trajanja predizoliranih cijevi je 30 godina, i taj je vijek prošao. Nažalost ne raspolažem podacima koliko se radi na izmjeni tih cijevi, i koliko je do sada urađeno na njihovoj zamjeni. Sada je već potrebno uložiti ogroman novac u sanaciju i rekonstrukciju postojećeg grijanja, prije svega mislim i na predizolirane cijevi i na podstanice, a i u sam način funkcionisanja. Postoje i drugačiji načini, ekološki prihvatljiviji i u budućnosti isplativiji, koji bi se mogli primijeniti ovdje.
Samo postojanje ovakvog sistema, prema EU standardima koji su na snazi zadnje dvije godine, već donosi određene probleme i privredi. Naime, privredni objekti koji plasiraju svoje proizvode na tržište EU, plaćaju 10% višu carinu prilikom izvoza svojih proizvoda, jer nisu u potpunosti proizvedeni na čistim, obnovljivim izvorima energije. Privredni objekti u kojima se dobiju takvi proizvodi su priključeni na ovakav sistem grijanja gdje se toplotna energija dobiva kao produkt proizvodnje električne energije iz uglja. Takav jedan proizvod teško da može biti konkurentan na evropskom tržištu. Jedna od naših najvećih kompanija koja izvozi svoje proizvode u EU, firma AS Jelah, u svoje proizvodne pogone uvodi obnovljive izvore energije, čime će smanjiti cijenu carine prilikom izvoza, a onda povećati konkurentnost svojih proizvoda na EU tržištu.
NVO „Alternative“ Kakanj: Do 2050. godine, prema Sofijskoj deklaraciji, koju je BiH potpisala, obavezali smo se na dekarbonizaciju energetskog sektora. Drugim riječima, pred nama je period od 26 godina, koji će obilježiti energetska tranzicija, odnosno prelazak sa uglja na obnovljive izvore energije. Za Kakanj konkretno to znači da u slučaju zatvaranja TE Kakanj, ostajemo bez grijanja. Ove godine u Kaknju je porasla cijena grijanja, i prema trendu porasta cijena energenata u svijetu, ni cijena grijanja u Kaknju neće stati na ovome. Može li grijanje u Kaknju biti ekološki i ekonomski isplativije za građane i građanke naše općine? Postoje li tehnološka rješenja koja mogu ići u korak sa energetskom tranzicijom, i kako se ona mogu ugraditi u postojeću infrastrukturu?
Osman Buza: Moje viđenje i mišljenje kada je riječ o grijanju u Kaknju, je da kroz EU fondove možemo iskoristiti sve obnovljive, čiste izvore energije koje imamo na raspolaganju, integrirati ih u naš postojeći sistem grijanja i drastično smanjiti cijene grijanja.
Jedna od ideja je kombinacija toplotnih pumpi, solara i veoma male količine toplotne energije iz TE Kakanj, i naravno našeg postojećeg sistema daljinskog grijanja. Tom kombinacijom može se postići odlično ekološko grijanje i manje cijene grijanja.
Naselja čak ne moraju ni biti vezana za postojeći sistem daljinskog grijanja, mogu imati zaseban sistem. Dakle, potrebna je podstanica, voda, toplotna pumpa, solar. Sada ne pričam o izmišljanju tople vode, nego o primjeni nečeg što je neko već odlično smislio, sistem koji se već uveliko koristi na zapadu. Samo moramo naći investicije, i tu dobru praksu primijeniti ovdje.
NVO „Alternative“ Kakanj: Ko su glavni akteri koji pokreću ili koče proces bilo kojeg sektora u procesu energetske tranzicije, evo npr konretno, kada je riječ o grijanju?
Osman Buza: Mišljenja sam da treba intenzivirati Zakon o javno-privatnom partnerstvu, koji je na nivou kanton. Opet za ovakve projekte nadležna je i općina, naročito ako je preduzeće čija je osnovna djelatnost opskrba građana toplotnom energijom, pod ingerencijom općine. Dakle inicijalni projekti bi trebalo da krenu sa nivoa općine, naravno prijedlogom JP Grijanje, a onda da idu na kanton, i da se kroz Zakon o javno-privatno partnerstvo nađu investitori, kanton da finansira svoj dio i da se krene u realizaciju. Dok sam obnašao funkciju Pomoćnika ministra nisam vidio nijedan projekat, niti zahtjev za ovakvu vrstu projekata sa kakanjske općine.
Smatram da nismo dovoljno otvoreni prema novim idejama, projekata nema, javno-privatno partnerstvo kod nas nije zaživjelo uglavnom zbog političkih igara, a idealan je način da ovakvi projekti zažive. Investitora ima, spremni su da ulažu, ali im treba garancija u stabilnost investicije koja je dobra i za javni i za privatni sektor.
U Njemačkoj se, naprimjer, autoputevi rade kroz javno-privatno partnerstvo i sve odlično funkcioniše.
NVO „Alternative“ Kakanj: Kako mjesne zajednice i građani_ke utiču na energetsku tranziciju u gradovima i kako se njihovo pozitivno učešće može povećati?
Osman Buza: Građani se moraju animirati da vrše pritisak na donosioce odluka, mora ih se educirati o energetskoj efikasnosti. Utopljavanje objekata, zamjena krovova, zamjena stolarije itd., su neki od načina da se smanji mjesečna potrošnja toplotne energije. Kada je uveden sistem daljinskog grijanja u Kaknju, planirano je da naselja oko TE imaju besplatnu toplotnu energiju, i nisku cijenu grijanja, zbog zagađenja iz TE. Pa i Kakanj bi trebao da ima besplatnu toplotnu energiju iz TE Kakanj, a time bi i građani Kaknja imali daleko manju cijenu grijanja.
NVO „Alternative“ Kakanj: Pitanje drugačijeg načina zagrijavanja objekata je i pitanje finansija. Ove godine naša općina raspolaže budžetom od 33 miliona KM. Imamo li dovoljno novca da počnemo sa novim projektima sistema grijanja, i postoje li fondovi i investitori koji bi rado uložili u takve projekte?
Osman Buza: Najveći problem energetske tranzicije je što novca ima, ali nema projekata. Država ne može biti suverena ako je energetski ovisna o nekome. Energetska stabilnost je najvažnija. Ja u Kaknju ne mogu da ubijedim ljude u ispravnost sistema koji predlažem. Tu integraciju treba da radimo isto kao što su radili razvijeni gradovi Evrope. I to je ovdje moguće izvesti.
NVO „Alternative“ Kakanj: Evo za kraj, možete li nam reći, prema vašem mišljenju i prijedlogu koje su lekcije naučene iz uspješnih inicijativa energetske tranzicije u drugim gradovima u BiH,a i širom svijeta i kako se one mogu primijeniti u Kaknju?
Osman Buza: Navest ću vam nekoliko primjera gradova Evropske unije, koje sam posjetio i u koje sam se uvjerio. Beč osim daljinskog grijanja, u centru grada ima toplanu na otpad. Zagađenje te spalionice iznosi nula. Također, Beč pravi geotermalnu TE gdje će proizvoditi struju i toplotnu energiju istovremeno. Imali smo izuzetno dobru saradnju s Pragom, koji je ,već sam to rekao, imao isti sistem daljinskog grijanja kao i mi. Evropska unija je insistirala da Prag te tehnologije prilagodi obnovljivim izvorima energije. Od Karlovog mosta, na 500 m razdaljine, napravili su spalionicu na otpad, čije je zagađenje nula. Brno je iskoristio sredstva Evropske unije, i sistem grijanja, sličan našem, pretvorio u ekološki . U Mađarskoj rade bušotine na 4000 m da dođu do geotermalnih voda i koriste je za grijanje. Mi imamo Tičiće, sva voda je skoro na površini, i mi to ne koristimo. Kanton je neke godine, izdvojio sredstva za ispitivanja rasjeda u Olovu, Brezi, Tešnju. Tešanj je čak imao i investitora za ekološki čist sistem grijanja, ali nikada ništa nije realizovano. Mi naše geotermalne vode ne koristimo u svrhu grijanja, a mogli bismo.
Mnogi su primjeri iz gradova evropske unije (Beč, Prag, Budimpešta, Brno, Steged itd) koji su iskoristili EU fondove da integriraju obnovljive izvore energije (vode, prečišćene vode iz kanalizacije, geotermalne vode, energiju sunca itd) u klasični daljinski sistem grijanja kakav je i kod nas, i na taj način su drastično smanjili cijenu grijanja , a ujedno su i zaštitili okoliš.
U Vogošći je u toku realizacija projekta sistema daljinskog grijanja kombinovanog sa toplotnim pumpama. Prije toga je naravno izrađena studija izvodljivosti za Kanton Sarajevo koju je finansirao EBRD ReDEWeB. Ispitane su mogućnosti sistema toplotne pumpe koji koristi prečišćenu vodu iz PPOV Butile, zatim sistem koji koristi vodu za piće sa brda Mojmilo, a onda i geotermalne vode za sistem toplotnih pumpi na Ilidži i na kraju su uzete u obzir i krovne pumpe na Dobrinji.
I kod nas je neophodno prvo uraditi studiju izvodljivosti, vidjeti koliko možemo iskoristiti postojeće stanje, i u prvoj fazi nadograditi ovaj sistem, s ciljem da smanjimo cijenu grijanja a povećamo efikasnost i proširimo mrežu grijanja.
