Povratak domovini:
Sudbina Škaljića hodže
Pamti se i danas da su u mjestu Dobropolje, koje se nalazi na sjeveroistoku Hercegovine, nedaleko od Gacka, živjeli pripadnici uglednog roda Škaljića. Otkud su došli i koje godine, ne zna se. Neki tvrde da su u Dobropolje stigli izbjegavši iz okoline Herceg–Novog za vrijeme Bečkog rata (1683-1699), te da naselje Škaljari u blizini Kotora treba vezati za njihovo prezime. Narodna predaja iz Gacka, koju je zabilježio u svojim spisima Jevto Dedijer, kazuje da je Škaljića sablja bila treća od Hercegovine kod sultana i da je, prema tome, jasno da je ova porodica generacijama njegovala tradiciju dokazanih ratnika. Priča se, također, da su Škaljići u dosluhu bili sa hercegovačkim hajducima i da su prijateljevali sa povjerenikom ruskog cara, knezom gatačkim Vladislavićem, što su mu valjali za njegova života u Hercegovini. U istom mjestu postojalo je od ranije zanimljivo kazivanje o izvjesnom hodži Škaljiću iz Dobrog polja koji je, boreći se u redovima Bošnjaka pod Ozijom, pao u zarobljeništvo ruske vojske. Tamo mu je, biva zbog upamćenih usluga i dobročinstava što su Škaljići učinili njegovoj porodici, život oprostio naprijed spomenuti knez Vladislavić.
Biće tome skoro tri stoljeća kako su Bošnjaci pod bajrakom sultanove vojske kročili na rusko tlo, u Besarabiji istočno od Odese, gdje se godine 1737., četrnaestog dana mjeseca jula, pod Ozijom (Očakov) zametnula bitka između Osmanske carevine i Rusije. Na bojnom polju bosansko-hercegovačku vojsku, u koju je mobilizirano oko 10.000 ljudi, predvodio je glavnokomandujući, sandžakbeg hercegovački Bećir-paša Čengić. Tek što su stigli pritekoše u pomoć braniocima Ozije nemilice gubeći svoje živote, padajući jedan za drugim, sve dok u dimu kumbarom zapaljene baruthane ne izginu trećina naših zemljaka. Tog se dana, odmah poslije pada Ozije, sa životom rastao i Bećir-paša Čengić, kojeg smrt zateče sa većim brojem paša i zarobljenika. One koji spasiše živu glavu Rusi staviše u sužnje i otpremiše ih na tri strane. Od preko sedam hiljada, koliko ih je palo u ropstvo, nakon pet punih godina u Bosnu se februara 1742. vratilo njih svega 1340. Eto, takva sudbina snađe naše ljude!
Prema pripovijesti hodže Škaljića, koji je bio među onim što su pali u sužanjstvo, Rusi okupiše zarobljene Bošnjake na čistini nekog polja i narediše da se na jednu stranu izdvoje oficiri i begovi, a na drugu da pođu obični vojnici. Vojni sud tad donese odluku da se na licu mjesta osudi i odmah smakne jedan broj begova. Prvog među njima posjekoše Bećir-pašu Čengića, za kojim u smrt pođoše i ostali begovi. U zaseoku Jasenik kod Gacka dugo se moglo čuti narodno pjevanje koje govori da je pod Ozijom zarobljenog Bećir-pašu pitao osvetnički nadmeno Sava Vladislavić:
”Znaš li, pašo, ne znali te ljudi,
Kada moju kuću raskućiše,
Posjekoše mog brata Todora,
Mog Todora brata rođenoga,
I krvlju mi vatru pogasiste…”
Iz redova što su ih činili preostali zarobljenici ruski oficiri izdvojiše mladića koji se među ostalim izdvajao svojom naočitošću i visinom, te ga odvedoše na razgovor. Kako su poslije kraćeg ispitivanja odgonetnuli da se radi o hodži Škaljiću, oni pred njega staviše ponudu da se odrekne svoje vjere i pokrsti se, što ovaj u početku odbi. Tražeći načina da za sebe dobije kakve koristi hodža Škaljić se dosjeti bliskih odnosa njegove porodice sa Vladislavićima, što odmah dade na znanje isljednicima. A kad je za to čuo general Vladislavić raširenih ruku u zagrljaj stegnu hodžu Škaljića jer ga, navodno, poznao po ocu, i naredi svojim potčinjenim da se prema njemu odnose s više poštovanja. Ali, kakvo li je to poštovanje moglo biti, kad je Vladislavić, kojem se kao zarobljenik toliko obradovao, poslije silnih pritisaka slomio njegov otpor i prisilio ga da na sebe stavi križ. Škaljić, odnosno Petar, kako se zvaše novim imenom, Vladislavićevim posredovanjem postade svećenik i dade mu se posao u nekoj moskovskoj eparhiji. Tu mu dogovoriše brak sa Sofijom, odabranicom iz carske porodice, s kojom je, osim dvojice sinova, od kojih se jedan zvao Andrej, dobio i velikog bogatstva.
Ali, novci i ugled ne značiše Škaljiću mnogo. Zveket suhih kovanica nije mogao nadglasati nostalgične glasove što su dolazili iz njegove duše. U njegovim mislima mjesta bijaše samo za domovinu i zavičaj, Hercegovinu i Dobropolje. A onda, poslije šesnaest punih godina provedenih u Rusiji, dođe dan koji preokrenu točak sudbine. U jednoj moskovskoj čajdžinici, kazuje predanje, do Škaljićevih ušiju dopru glasovi dvojice ljudi što su pričali jezikom njegova naroda, te odluči da udovolji svojoj znatiželji i priđe njihovu stolu. I zaista, bijahu to njegovi zemljaci koji su, navodno, kao predstavnici pravoslavnog stanovništva iz Hercegovine došli u Rusiju da traže njenu zaštitu i pomoć u oslobađanju od osmanske vlasti. Otvorivši dušu Škaljić im kaza kako ne bi žalio zadnjeg daha ispustiti samo da se ponovo vrati i vidi nebo svog zavičaja. Kad vidješe koliko mu je stalo, ponudiše mu da se s njima ilegalno zaputi prema Hercegovini, na što je Škaljić odmah pristao. Priča se da je pred polazak ponio bisage do vrha ispunjene zlatnim novcem i da ga je u znak zahvalnosti sa svojim saputnicima podijelio na tri jednaka dijela. Na dugom i napornom putovanju do Hercegovine pregazio je tla Moldavije i Rumunije.
Najzad se vremešni Škaljić vratio u Dobropolje, gdje je nakon toliko godina ponovo postao seoskim hodžom. A kad se na ruskom dvoru pročulo o bjekstvu hodže Škaljića uputi carska vlada zahtjev sultanu da se hodža odmah pošalje u Rusiju. Sofija i njegova dva sina preklinjali su ga da im se vrati, ali im od toga ne bi fajde. Jednom se greška takva čini u životu, znao je hodža Škaljić, i nikad više svom zavičaju leđa okrenuo nije.
Alen Zečević (objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 159. 16. oktobar 2015)
