Rođen sam u Njemačkoj.
Mogao sam tamo i ostati. Većina bi.
Nisam.
Nema tu neke velike priče. Nekome je dom mjesto gdje se najbolje živi. Meni je dom mjesto gdje su moji.
A moji su ovdje. U Zenici. U kantonu koji je izdržao sve — i ratove, i tuđe planove, i ovo što nam se dešava zadnjih godina.
Zadnje četiri godine sam bio unutra. Znam kako to izgleda iznutra: šta se može uraditi, koliko sporo ide i gdje se stane. Neću se praviti da nisam bio tamo, niti da je sve urađeno.
Znam kako izgleda kad neko ode. Znam kako izgleda kad se vrati na dva dana pa zaplače na odlasku. Znam kako je kad svaki dan neko dođe i traži marku. A znam i kako je lijepo kada uradiš nešto za zajednicu i ljude.
Zato danas neću ništa obećati. Niti sam ikada. Ali sam radio i radit ću.
Ja nisam otišao i neću otići.
Jedan je Goran.
Zaokruži 1.
