Kako započeti ovu temu osim s jednim teškim uzdisajem.Dok pišem ovaj tekst,pomislih na sve šehide, naše bijele ptice.Zašto su morali dati svoje živote? Odgovora nema.Pod prozorom mojim prolaznici viču, djeca se igraju, auti prolaze, grad opet vrvi. Danas je tako, ali je bilo puno ljepše prije nemilih ratnih dešavanja.
Razmišljam o mladim životima koje je odnio vihor rata. Za ideale, toprak, slobodu i domovinu krv svoju dadoše. Tom krvlju junaka i šehida naših natopljena je zemlja bosanska. Ustadoh, gledamkroz prozor, pa pomislih da je ipak bolje da sjednem, jer mi u tom trenutku naviru tužna osjećanja.Ja,sanjiva sedamnaestogodišnja tinejdžerka, nisam imala tu priliku da upoznam svog rahmetli dedu koji je također dao život za ovu zemlju, Bosnu prkosnu. Obuze me tuga još veća. Poput bijelih ptica koje lete nebeskim prostorima, šehidi su poginuli na Allahovom putu u potrazi za slobodom, pravdom i uzvišenošću kod Gospodara.
Njihova smrt je za mene simbol pobjede dobra nad zlom, jer su se borili protiv okrutnosti, a šehidska istrajnost i hrabrost će zauvijek ostati upamćena. Imena šehida će ostati u našim dovama, a ponosno stoje uklesana u spomen-ploče širom naše domovine, da se zauvijek pamte časni sinovi bosanski, koji su spremni i život dati na Allahovom putu.Dobročinstvo šehida nikada ne smije biti zaboravljeno, a njihova hrabrost se mora slaviti kao uzor za sve nas.U tom trenu pomislih na svoju majku, kako li je njoj bilo kada je ostala bez oca? Svog ponosa, heroja, šehida.Sigurno je teško bilo odrastati bez oca.Imala je samo dvanaest godina tada.Ne želim plakati, suze same teku.Nisam imala tu privilegiju da ga upoznam.Pomislih da svu djecu koja su ostala bez očeva, na sve majke koje su ostale bez svojih sinova. Kako li je tek svim majkama šehida? Teško. Teško mi je i pisati dalje, ali pronalazim snage.
Utjehu pronalazim u hadisu Poslanika sallallahu alejhi ve sellem:“Niko ko uđe u Džennet neće željeti da se vrati na dunjaluk, čak i da mu daju sve ljepote ovoga svijeta,osim šehida.Zbog počasti koju dobije, šehid će željeti sa se vrati na dunjaluk i još deset puta pogine na Allahovom putu“ (Buhari).Šehidi, naše bijele pticeDžennetske su vječnost dobili, i to vječnost u kojoj su radosni zbog onog što u njoj imaju.Borba šehida protiv nepravde podsjećanas na važnost očuvanja istine, čak i ako to znači suočavanje s neizbježnim poteškoćama i iskušenjima.Oni su bili spremni dati svoj život za svoju vjeru i zajednicu, a upravo to požrtvovanje nam je razlog zašto danas slobodno živimo u svojoj voljenoj domovini, kao i stotine generacija naših predaka iza nas.
Njihov prkos nas motiviše da se ne bojimo suprotstaviti zlu, te da budemo uvijek spremni za otpor u odbrani onoga što je ispravno i istinsko. Nesebično junaštvoi borba šehida protiv zlanas nadahnjuje da se zalažemo za mir i pravdu i danikad ne posustanemo pred izazovima.
Zagrlim svoju majku i kažem joj drhtavim glasom: „Šehid je živ“. Uzvišeni Allah u Kur’ anu kaže:„Nikako ne smatraj mrtvim one koji su na Allahovom putu izginuli“. Zagrli i ona mene snažno i tiho prošaputa:„Nikada ne smijemo zaboraviti herojstvo i žrtvu naših bosanskih sinova, šehida, bijelih ptica.Moramo se sjećati istine i prenositi je generacijamakoje dolaze“.
Molim Te, Gospodaru, počasti nas da se sjećamo naših gazija i šehida na primjeran način.Neka je rahmet na sve plemenite bosanskohercegovačke šehide. Neka vječno živi sjećanje na hrabre bijele ptice naše domovine.
Lamija Kubat
Učenica II2, Gimnazija „Muhsin Rizvić“ Kakanj
Kakanjinfo
