Šemsudin Ajanović, sin Adema i Aiše, rođen je 13. oktobra 1960. godine, u Vitkovićima, općina Goražde. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, Odsjek Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita. Pri kraju je bio sa postdiplomskim studijem u Zagrebu, a istovremeno je bio i student treće godine Pravnog fakulteta u Sarajevu. Obavljao je i dužnost studenta-prodekana za nastavu, a bio je i savjetnik rektora Univerziteta u Sarajevu.
Prijavio se dobrovoljno u Teritorijalnu odbranu Kakanj, a potom se sa činom kapetana hrabro borio u redovima kakanjske 309. brdske brigade. Poginuo je 11. novembra 1993. godine na vozućkom raištu, kota Čauševac. Ukopan je tri dana poslije u mezarju Doboj, Kakanj.
“Kakanjci su vrlo brzo i rado u svoje društvo prihvatili Goraždanina Šemsu. Bio je veseo, društven, volio je muziku, ribolov, planinarenje i fotografisanje. Bio je plemenit, pažljiv i u svakom čovjeku je tražio ono najbolje. Govorio je da je svaki čovjek po svojoj prirodi dobar i da to dobro uvijek treba tražiti. Iako je bio visokoobrazovan i imao dobro zaposlenje, nije se ni časa dvoumio između sigurne pozadine i prvih linija fronta. Među prvima je krenuo u odbranu domovine…”, zapisano je u knjizi “Kakanjski šehidi i poginuli borci 1992-1995, autora Dženana Kubata.
Šemsudin Ajanović posthumno je odlikovan najvećim ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan, te unaprijeđen u čin pukovnika. Iza njega ostali su sin Zlatan, kćerka Džana i supruga Indira.
