Novinar i publicist Raif Čehajić piše kako odmah po oslobođenju zemlje od fašista, niču čitaonice, obično u nekim domovima ili klubovima.
“U Kaknju je to urađeno u okviru biblioteke koja je otvorena, kako sam nalazio u literaturi, 15. oktobra 1957. godine. Ne sjećam se otvaranja te ustanove, ali dobro pamtim da sam u petom razredu osnovne škole otišao u tu biblioteku, koja se dugo vremena nalazila kod gradskog stadiona (današnja Muzejska zbirka Rudnika Kakanj), učlanio se u nju i uzeo na čitanje knjigu “Bambi”. Otada sam bio stalni posjetilac i biblioteke i čitaonice. Upoznao sam u toj biblioteci njezinoga prvog upravnika Stanislava Groznika. Kasnije mi je knjige izdavao Ahmed Heganović, a kafu je čitačima kuhala Zineta. Sjedjeli smo u pletenim stolicama i u ruci na drvenom okviru, često nabrzinu, prelistavali, a nešto rjeđe čitali Oslobođenje, Politiku, Borbu, Vjesnik, pa kasnije NIN, VUS, Globus i sarajevski Svijet. To su moje prve, neizbrisive uspomene o kakanjskoj biblioteci i čitaonici.
Uskoro su došle godine kad sam išao u ovu ustanovu na književne večeri da slušam stihove i prozu poznatih i nepoznatih sarajevskih i zeničkih književnika. Nakon izgradnje Doma kulture 1967. godine biblioteka i čitaonica se preseljavaju u tu zgradu, gdje su i danas smještene”, zapisao je, između ostalog, Raif Čehajić.
