Dok firme širom svijeta razmišljaju na koje sve načine mogu stvoriti poticajno okruženje za radnike, situacija u Bosni i Hercegovini ni u godini koja je iza nas nije bila sjajna za radnu snagu
Država koja ima sretne i zadovoljne radnike ne treba da se boji za svoju budućnost. I zaista ima država u svijetu koje itekako vode računa o svojim radnicima.
Naprimjer, Švedska je jedna od njih. Među prvima su Šveđani shvatili da su im radnici produktivniji ukoliko im je radno vrijeme kraće, pa su ga tako skratili za dva sata, a plaće nisu smanjili, piše Guardian.
Švedske kompanije su među prvima svojim radnicima ponudile da ih se mikročipira, kako bi radnik mogao automatski otvarati vrata, printati, naručiti piće na aparatu i na slične načine koristiti korporacijske elektroničke aparate.
Iako dobijanje otkaza nikad i nigdje nije ugodno iskustvo, u Švedskoj je olakšano, jer tamošnji “sistem tranzicije” osigurava vam mnogo više od ponovnog stajanja na svoje noge.
Vrijednost radnika
Ovaj jedinstveni sistem omogućuje vam uvidjeti u čemu ste najbolji i pomaže vam naći posao bolji od onog koji ste imali. Radi se o privatnim socijalnim službama koje postoje širom zemlje, a koje plaćaju kompanije kojima je potreban pravi radnik. Radnik koji je ostao bez posla ide kod trenera koji ga podučava u skladu s njegovim vještinama i ambicijama. U Švedskoj trenutno postoji 16 ovakvih organizacija i svaka od njih pokriva različiti sektor ekonomije, te je zbog ovog revolucionarnog sistema Švedska najbolja u ponovnom zapošljavanju onih koji su ostali bez posla – oko 90 posto radnika nađe posao za manje od godinu.
Osim Švedske, i druge zemlje sjevera prednjače u stvaranju što boljih uslova za radnike.
Tako je 34-godišnja Sanna Marin, koja je nedavno postala najmlađa premijerka u historiji ove zemlje, još u augustu najavila uvođenje četverodnevne radne sedmice ili radnu sedmicu sa šest radnih sati u danu.
– Četverodnevna radna sedmica, šestosatni radni dan. Zašto to ne bi mogao biti sljedeći korak? Je li osmosatno radno vrijeme zauvijek definirano? Vjerujem da ljudi zaslužuju provesti više vremena sa svojim porodicama i voljenima, baveći se svojim hobijima i drugim aspektima svog života, poput kulture. To bi mogla biti sljedeća stepenica za nas u radnom svijetu, izjavila je nedavno Sanna Marin za novine Helsinki Times.
Ni Island ne zaostaje za njima te nosi titulu prve države na svijetu u kojoj je ilegalno muškarcima davati veće plate nego ženama.
Kad se sve sagleda, brojne evropske i svjetske države nastoje uvesti bilo kakvu olakšicu kojom će radnika privući, zadržati, pružiti mu što bolje uslove kako bi im produktivnost bila što veća i kako bi na kraju svi bili zadovoljni, poslodavci urađenim poslom, a radnici prije svega ličnim dohotkom.
Dok firme širom svijeta razmišljaju na koje sve načine mogu stvoriti poticajno okruženje za radnike, situacija u BiH ni u godini koja je iza nas nije bila sjajna. Bljesnula je tu i tamo poneka vijest, pa je naprimjer slavljen neradni dan, 1. maj, koji je napokon za većinu radnika u trgovinama bio neradni. S ponosnom su vlasti isticale rast prosječne plate koja je prešla tu za nas magičnu cifru od 900 KM, ali se s druge strane stidljivo govorilo koliko su uporedo s platom rasle cijene namirnica, obuće, odjeće, obrazovanja, odnosno cijene života te kako je preživljavanje, posebno za one sa minimalnim platama, skoro nemoguća misija.
Kao svijetla tačka pojavila se krajem godine i vijest da je jedna firma odlučila da potpiše kolektivni ugovor garantujući radnicima minimalnu platu od 1.000 KM i to je vijest koja je zaslužila mnogo više od obične crtice u medijima. Ona je pokazala da u BiH ipak ima pojedinaca koji shvataju vrijednost radnika, koji se trude da te radnike zadrže u BiH, jer je, nažalost, i u 2019. nastavljen trend odlaska radnika iz BiH u Njemačku, Sloveniju, Slovačku…
Promocija dobra
Bilo je tu još mnoštvo vijesti i pozitivnih, ali i negativnih. Vijesti koje su govorile da imamo dobre radnike, da imamo mnoštvo potencijala u svim sektorima i oblastima, da smo negdje napravili dva koraka naprijed, a negdje korak unazad. U moru tih vijesti mi smo se trudili da ukažemo na negativno, promovišemo sve ono dobro i tako ćemo nastaviti i naredne godine.
Moja je želja da u novoj godini poslodavci zaista shvate šta i koliko im znače radnici, da ne bude kurtoaznih izjava poput onih “nas ne bi bilo bez radnika”, a na platnoj listi i u doprinosima tih istih radnika minimalci. Poslodavcima želim što više posla, radnicima što veće plate, a i jednima i drugima što manje briga, a što više osmijeha na licima.ALEMA PENDEK
